Странице

понедељак, децембар 17, 2012

Vrući saveti za hladne zimske dane - Novogodišnji bioskop

Svaki put kad neko pomene novogodišnje filmove, ja veselo uzviknem:

~Most na reci Kvaj!

Posle toga usledi začuđeni pogled i komentar: "Sam u kući?"

~Ne! Lorens od Arabije! Ben Hur! 

-Sam u kući dva?

~Ne, ne, ne! Povratak Džedaja!

-Love actualy?

E, tu ja već napuštam konverzaciju sa neprosvetljenim sagovornikom. Jer ja sam odrastala sa Zimskim bioskopom (i u dogledno godišnje doba, Letnjim) i fenomenalnim  četvorodnevnim novogodišnjim i božićnim maratonom na Art kanalu (je l' zna ko god imali ga još uvek na kablovskoj?). Tako da za mene spisak novogodišnjih filmova u manjoj (ili većoj) meri nema blage veze sa praznikom. Stoga sleduje kratki pregled meni omiljenih filmova za praznične dane, filmova kojima se rado vraćam i gledam.

Tres Caballeros


Lorens od Arabije, Most na reci Kvaj, Tri kabaljerosa i Mač u kamenu - za ovaj paket 4 u 1 me vezuje uspomena na Novu Godinu koju smo proveli u Zrenjaninu, kod ujaka koji je netom nabavio video rekorder. Tri kabaljerosa i Mač u kamenu su bili iznajmljeni iz videoteke (seća li se toga ko god?), a Lorens i Most su bili snimljeni na traci sa televizora.

Indi!!!
Zvezdani ratovi i Indijana Džouns - po tri filma, tokom tri neradna dana, prvi, drugi i treći januar su uvek bili rezervisani sa gospodina Harisona Forda. Nova Godina bez HF nije bila Nova Godina ni tada, a bogme ni sada. Četvrti deo, kao i prva tri dela (po Lukasu, ne po meni) nikako ne ulaze na ovaj spisak. Nekako nemaju tog šarma.
Lorens od Arabije, Ben Hur i Prohujalo sa vihorom - sa Artom nije bilo greške, znala sam da će ih prikazati svake Nove i danima bih se unapred radovala ponovonom gledanju ovih filmova. 

Isto važi i za Viktor - Viktorija i Moje pesme moji snovi.

Naravno, pošto sam ja ludak, a svaki ludak ima svoje veselje, a moje je veselje da gledam unedogled Neki to vole vruće, možete se opkladiti da ću ga opet gledati. A možda i Nema biznisa kao što je šoubiznis, My Fair lady, Hello Dolly i Gigi. 
Žiži

Postoje praznični filmovi koje volim. Ili bar postoje dva. Znam da svuči kao kliše, ali ako niste gledali do sada Divan život i Nismo mi anđeli sad je pravo vreme. I ne, ne mislim na Dragojevićev film, koji se stalno prikazuje, već na luckastu, otkačenu komediju sa Hemfrijem Bogartom, Aldom Rejem i Piterom Justinovim iz pedesetih godina. A kad sam već kod Pitera, dodajem na spisak i Ana i kralj.

A da ne bi sve bio čisti Holivud, ubacujem Još jedan dan života i Prodavačicu ljubičica, koji se obavezno gledaju sa mamom.

Naravno, Dizni je neophodan začin svakog praznika, pa pored ona dva gorenavedena crtaća, dodajem i Fantaziju (i staru i novu, koja ima šarma, ali ipak stara Fantazija je stara Fantazija), Lepoticu i Zver, Robina Huda i uopšte, sve stare Diznijeve crtaće. Nekako, i pored svih simpatija, ovi novi mi nemaju tu čaroliju.
Kako odoleti
I to bi, recimo, bio neki preliminarni spisak, koji je podložan iznenadnim napadima dopunjava i širenja na sve ostale zimske dane.

P.S. Možda ove godine uspem da odvojim vremena da pogledam trodelnu rusku verziju Rata i mira. Neizostavni deo letnjeg i zimskog bioskopa mog detinjstva.

P.P.S. Evo, prve dopune: Božić Herkula Poaroa! Kako sam mogla da zaboravim najbolji dodatak svakoj Novoj Godini? Malo arsenika i cijanida! Može i u vidu Arsenika i starih čipki.

P.P.P.S. Neko je spoemnuo Nevolje sa bebom? Davno ga nisam gledala, baš bih mogla.

P.P.P.P.S. Ruski crtani filmovi.




среда, децембар 12, 2012

Vrući saveti za hladne zimske dane - Čajkovski

Verovatno je Dizni tome kriv, ali otkako sam odgledala (i zaljubila se u "Fantaziju"), P.I. Čajkovski je postao moj omiljeni zimski kompozitor.

Nema većeg užitka za mene nego da pustim "Krcka Orščića" i nosa priljubljenog za prozor, sa šoljom tople čokolade ili čaja, zurim kako napolje pada sneg. Još ako prethodno uspem da poisključujem televizore, užitak je još veći.

Uz Čajkovskog se najlepše sanjari zimi, najviše uživa u knjizi, kiti se jelka i kuća.



Čajkovski i zima idu jedno uz drugo kao topla čokolada i keks. Čokoladni naravno.

среда, новембар 28, 2012

Vrući saveti sa hladne zimske dane - Čokolada kroz 4 godišnja doba



Daj!

Crnu, mlečnu. za kuvanje, belu, dobro, ne belu, Najlepše želje, Lindt, Godivu, Kedberi, Milku (ako baš druge nema), domaću verziju od mleka u prahu i kakaa (recept iz veselih devedesetih), sa lešnicima, bademima, suvim grožđem (ko je rekao Galija?), sa keksom, karamelom, jagodama, marcipanom, višnjom i likerom, u obliku štangle, table, bombona, pralina, čokoladnog krema, torte, sladoleda, keksa, tople čokolade... samo da je čokolada.



Ovim rečima otpočeh ja na ovom blogu svoju ljubavnu priču sa čokoladom tokom sva četiri godišnja doba. Za mene nema slatkiša do čokolade, svaka torta i svaki sladoled su čokoladni; i kao što reče moja draga starija doktorka:

"Ja jedem samo crne kolače."

Naravno, preferirani oblik čokolade u zimsko doba je topla čokolada. Čak i kada je napolju temperatura i vreme slično proleću.



Moj prvi susret sa receptom za toplu čokoladu odigrao se kroz knjigu: "Inke, Maje i Asteci". Naravno, obzirom da mi sa sedam-osam godina još nije bio u potpunosti razvijen prefinjeni ukus (nisam jela dinju, nisam jela plave sireve i tome slično), bila mi je jako čudna ideja da su oni u čokoladni napitak stavljali 4 vrste paprike. I pored toga što sam dobar deo detinjstva provela u Leskovcu, gde je paprika peta osnovna vrsta hrane, čokolada je bila čokolada i ljuta paprika nije imala šta da traži u njoj.

Kao što vidite bila sam veoma blesavo dete.


Sledi vam recept za toplu čokoladu koju ja pravim.

5dl mleka

100 g crne čokolade - ja se držim pravila da u torte i toplu čokoladu stavljam isključivo čokoladu koju bih i sama sa guštom pojela, te je najbolji izbor Schogetten crna cokolada
kašika gustina i malo vode

Mleko zagrejati u šerpici i u njemu rastopiti kockice čokolade. Kašiku gustina rastopiti u minimalnoj količini vode i njime zgusnuti čokoladu do željene gustine (neko voli da je jede kao puding, a ja da je lepo popijem).

I to je ceo recept. Jednostavno, zar ne?

Po želji u toplu čokoladu možete dodati malo narendane kore pomorandže, vanilu, cimet, malo tucane paprike ili prah čili paprike, oraščić, biber... ma šta god poželite.



уторак, новембар 13, 2012

Vrući saveti za hladne jesenje i zimske dane - Jesenja depresija

Nema dana da mi se bar dvoje troje ne požale kako im nedostaje leto i sunce, kako im se samo spava (spava se i meni, pa šta sad), kako pate od jesenje depresije i mrze što mrak pada tako rano.

Meni ništa od toga ne smeta. Dosta mi je bilo i leta i sunca, nakupila sam se toplote dovoljno za zimu, ne smeta mi što mrak pada ranije i što se budim po mraku, jeste, volela bih da odspavam jošte malo, ali kada mora da se ustane - mora. Ne patim od jesenje depresije, jer jednostavno nemam vremena za nju, niti mogu da je priuštim. A i nemam nekih posebnih razloga da patim od tog poremećaja. Naravno, svi mi imamo probleme, hej, za razliku od mnogih svojih prijateljih ja i dalje volontiram, jubilarnu četvrtu godinu za redom, pa opet... 

Just chocolate
Bila je ovo lepa godina za mene. Namerno sumiram sve bitno što se desilo mesec i po dana pre Nove Godine, hoću da mi ovih mesec i po dana proteknu prijatno i veselo. Jer za mene, ovih mesec i po dana je najlepši deo godine i malo šta može da mi pokvari raspoloženje.

Dakle, ove godine sam završila svoju akademsku specijalizaciju, bivši magisterijum, uspešnom odbranom rada. Napisala sam svoje prve apstrakte prvi put kao prvi autor. Išla sam na svoj prvi kongres van Beograda i uživala u svakom trenutku svog puta i boravka na Zlatiboru. Spremam rad za objavljivanje. Spremam nove apstrakte. Radila sam puno, ali sam se i smejala puno na poslu, jer imam najbolju ekipu doktora na svetu. Nadobijala sam se komplimenata od svojih pacijenata. Veoma su mi prijali. Družila sam se sa starim prijateljima i stekla nove, divne prijatelje. Pevala sam, plesala sam. Zima je bila snežna i bela, proleće prijatno, leto toplo i dugo, a jesen zlatna i bez kiša. Pročitala sam mnogo dobrih knjiga i poneku lošu. Jela sam čokoladu. Slušala dobru muziku.

Shvatila sam da je najbolji način da se odbraniš od sveopšteg sivila da pustiš muziku u glavi svaki put kad to sivilo pokuša da te pojede. I da budeš svoja, ista i različita od drugih.






среда, новембар 07, 2012

Persijski tepih

Ja
Dosta je ljudi koji misle da ako je neko fin, ljubazan i spreman da pomogne kad god zatreba, takvu osobu treba tretirati kao tepih, gaziti je neumorno, skakati i trupkati u njoj u najkaljavijim i blatnjavijim cipelama koje se mogu zamisliti. 

E pa, jedan persijski, skupoceni tepih, je odlučio da progovori u ime svih ugnjetavanih tepiha. Možete skakati, hodati, trupkati po njima, ali pazite da vam se vaš tepih ne izmakne ispod nogu. Tada će vas dupe i glava zaista boleti.
Vilijam Blejk

Toliko.

I još:

"Na svog prijatelja veoma besan sam bio, rekoh mu svoj bes i on je iščilio." V. Blejk

P.S. Bojim se da su ovaj put bes čule osobe koje su najmanje krive za njega. Tako da im se još jednom izvinjavam.
P.P.S. Ali to ne znači da prave osobe neće dobiti svoju porciju u nekom trenutku. Svakako su zaslužile (i to debelo) da ih boli dupe.

понедељак, новембар 05, 2012

A koja je tvoja adresa?

Malo pitanje za početak. 


Kada zamolite prijatelja da vam da svoju adresu, on će vam dati:


a) svoju Facebook adresu
b) adresu svog bloga
c) adresu svog Twitera
d) adresu svoje lične strane na internetu
e) svoju kućnu adresu
f) svoju e-mail adresu

Sada, kada sa 90% sigurnosti mogu reći da je svega nekoliko ljudi odabralo opciju pod e) zavirite u svoje adresare. Većina će se latiti za mobilne telefone i u adresarima naći brojeve mobilnih telefona svojih prijatelja, brojeve njihovih poslovnih telefona, e-mail adrese (eventualno). Retko ko će tu naći adresu stanovanja.

Pa šta? Već osećam prekorne poglede na sebi. Kome je još potrebna ta adresa? Sledi i malo kotrljanja očima na račun moje radoznalosti.

Eto, meni treba. 

Shvatila sam da mi trebaju kućne adrese. I broj kućnog telefona. Neke događaje jednostavno ne možeš rešiti slanjem SMS ili elektronske poruke, tvitovanjem, fejsbukovanjem i tome slično. Jednostavno, u nekom momentu, zbog nekog događaja, ova adresa i broj će vam biti neophodni. 

Da, recimo, pošaljete rođendansku čestitku ili razglednicu sa putovanja. Ja obožavam razlglednice i dešavalo mi se da šaljem poruke (SMS, naravno) moleći drage osobe da me podsete kako im ono beše adresa (kućna). Mada, poslednjih nekoliko godina, ljudi mi sve češće donose razglednice i daju na ruke, ili nisu imali vremena da mi je pošalju (iako su je uredno kupili) ili se boje da je nikad ne bih dobila. Onda, možete da pošaljete novogodišnju čestitku (o čemu ću se potanko baviti kad se bacim na naredni serijal blogovanja "Vrući recepti za hladne zimske dane"), čestitku za venčanje, rođenje deteta, krštenje. 

Ili ćete se, kao ja pre nekoliko meseci naći u neugodnom položaju da ne znate kako da pošaljete izjavu saučešća svojoj dobroj koleginici i drugarici. Saučešće, naučila sam to kroz ovu gorku i tužnu lekciju, se ne može izjaviti preko SMS poruke. O njemu se ne može tvitovati ili postaviti status na Facebooku, poruka na nečijem Facebook zidu. Treba poslati telegram. A kako???

Eto, jedan mali novogodišnji predlog. Kupite si, ili dragoj osobi, na poklon mali notes i adresar. Ubeležite u njemu brojeve kućnih telefona i adresa svoje porodice, omiljenih rođaka i prijatelja koje volite. Redovno ga dopunjujte brojevima i adresama. I nosite ga sa sobom u tašni kada krenete na put. Nikad se ne zna kad će vam to zatrebati. 

субота, октобар 13, 2012

Gozba za knjiškog moljca - Marica bez Ivice i mrvice od luka

Ostalo je još tako malo vremena do sajma, i ovih dana usijale su se moje posete sajtovima. Još uvek nisu objavili sajamske popuste, grrrr, bezobraznici... valjda će to učiniti u ponedeljak, pa ću onda moći malo da razglabam i na tu temu.

Danas, o nečemu drugom. O onome što nas uglavnom sve mori nakon višesatnog špartanja po sajmu i razgledanja knjiga.

Glad i žeđ!

Verovatno još neko pamti ona vremena kada je sajam knjiga izgledao kao nastavak Roštiljijade (volim je ja, ali isključivo u Leskovcu, sve ostalo je bledi plagijat). Više je bilo štandova sa pljeskavicama jedno vreme nego štandova sa knjigama. Zaista! Svi su jeli te pljeskavice, ali ono što ja nikako nisam mogla da svarim, bilo je unošenje pljeskavica u hale, međ knjige. I dan danas pamtim jednu doterunu gospoju, sa sve ešarpom i šeširom, koja je "žvakala" pljeskavicu sa kilo crnog luka, šetkajući i prevrćući prstima (masnim, naravno) knjige, ostavljajući za sobom trag od luka, kao neka nadrealna verzija Marice (nisam primetila mušku pratnju, s toga, nema Ivice). Normalno, izostale su i ptičice koje bi pozobale onaj trag, te sam sto posto sigurna da je po njemu umela da se vrati do neke izuzetno interesantne knjige koju je pogledala.

Elem, ako želite da vas ljudi ne gledaju čudno i okreću glavom, ili užinajte lepo pre nego što krenete u lov, ili bar svoju užinu pojedite izvan sajamske hale. Možda bi najbolje bilo da nešto ponesete od kuće, ja uglavnom nosim voćke na sajam, osveže me i daju mi energiju da nastavim sa lovom, obzirom da je ostao samo jedan restoran sa pljeskavicama. I kupite vodu ili sok pre nego što stignete na sajam, jer se cene istih kreću u rangu sasvim solidne knjige. Naravno, posle užine i voća, ruke lepo obrišite vlažnom maramicom i slobodno se vratite međ knjige.

P.S. Jedina stvar koju ja volim da kupim i smažem na sajmu, posle uspešnog lova su ili šećerna pena ili ušećerena jabuka.

понедељак, октобар 08, 2012

Gozba za knjiškog moljca - Svaka knjiga ima svog čitaoca

...ili šta sve možete sa knjigom koju ste kupili ili dobili, a niste oduševljeni njome.

Znam, ovo je više tema za posle sajma, kad su knjige kupljene, pročitane, a utisci o njima stvoreni, ali nekako sam sada inspirisana da pišem o tome, pa stoga evo par malih saveta.

Kupili ste, ili što je kod mene češći slučaj, dobili ste na poklon knjigu kojom niste oduševljeni. I pojma nemate šta sa njom da radite, jednostavno vam zauzima mesto na polici koje bi valjalo popuniti nekom boljom, zanimljivijom knjigom. 
... pa pomozite mu da nađe!

Savet br.1. Dajte knjizi još jednu šansu - sačekajte neko vreme, par meseci, par godina i pokušajte da je ponovo pročitate. Ja sam recimo šest puta za redom davala šansu "Gospodaru Prstenova" pre nego što sam se trajno nastanila u Srednjoj Zemlji. Jednostavno, od  desetog do šesnaestog rođendana nikako mi se nije dalo da prevaziđem uvodni deo o travi za lulu. 1996. sam jednostavno preskočila prvih 15 strana i započela da čitam knjigu od prvog pravog poglavlja. I zauvek ostala zarobljena tamo, da čekam poslednji vilin-brod da me odveze u Valinor.

Ali, šta ako već posle prvog ili druga šansa čitanja znate da knjiga nije za vas?

Savet br.2. Zaturite tu knjigu negde na polici i zaboravite da postoji. Setite je se samo onda kada, kao ja, želite da pljunete po Kuelju. Mislim, ujak mi je kupio "Zahira" za rođendan jer mu je prodavačica u knjižari rekla da je to najprodavanija knjiga. Inače, to je isti ujak koji mi je kupio "Gospodara" i koji će mi godinu dana kasnije kupiti ukoričenog "Iznoguda" u pokušaju da se iskupi.

Kako vreme prolazi, shvatam da mi taj "Zahir" stvarno bode oči, pa makar to bilo jednom godišnje, kad se setim da oduvam prašinu sa njega. Šta sa njim?

Savet br.3. Možda bih mogla da ga ostavim na klupi u parku? Ovaj scenario kuma i ja planiramo godinama da primenimo na njenoj "Dvorskoj ludi" Petersona, koga je kupila na našem prvom samostalnom sajmu knjiga. Otišle smo same, sa sopstvenim ušteđenim novcima, ja sam završila sa Pračetima, ona sa gore pomenutom knjigom. Da se razumemo, sve tri knjige su kupljene nakon podužeg razmišljanja i međusobnog dogovaranja. Pračeti su postali naša kultna knjiga, "Dvorska luda", uprkos prilično dobrom sižeu postao je primer kako se relativno dobra ideja može upropastiti.

Savet br.4. Ili pak pokloniti neželjenu knjigu nekom drugom? Naravno, ovo je teško izvodljivo ako knjiga ima posvetu, ali o tom slučaju u narednom savetu. Elem, knjigu uvek možete pokloniti nekome kome će se možda svideti. Ili neće. Uvek krenite od toga da možda neće i nemojte pisati posvetu. A možete reći toj drugoj osobi da slobodno prosledi knjigu dalje ako mu se ne dopadne.

Mislim da ću ovo morati jednom da probam, ako ništa drugo, a ono da vidim da li će mi se knjiga u nekom momentu vratiti. 

Savet br.5. Odnesite knjigu u biblioteku. Porazgovarajte sa bibliotekarom u svojoj biblioteci, uvek su raspoloženi da dobiju na poklon knjige, pogotovo ako su lektira ili friške. Ili pak pozovite ljude iz mobilne biblioteke, oni su svakako raspoloženi da uzmu knjigu.

Ili

Savet br.6. Odnesite ih u Otvorenu biblioteku u Knez Mihailovoj (Mihajlovoj, baš me briga, celog života mi je bila Knez Mihajlova) i ostavite je na polici.

I za kraj:

Savet / Predlog br. 7.  Bilo bi lepo da se ponekad organizuju susreti ljubitelja knjige, recimo za lepog vremena na Kalemegdanu, na kojima bi ljudi mogli uživati u dobroj priči i razmeniti knjige.


субота, октобар 06, 2012

Gozba za knjiškog moljca - Sudi o knjizi po njenim koricama

Danas se nećemo baviti prenesenim značenjem izreke da se o knjizi ne sudi po njenim koricama. Jer, kada planirate svoj odlazak na sajam, o knjizi ćete najčešće suditi baš po njenim koricama. 



Još jedan način da se sudi knjigama... po ukusu




Zašto?

Pa zato što su na koricama, pored primamljive slike, često nalaze korisne informacije, počevši od naslova, autora, preko kratkog sadržaja, pa do kratkih recenzija koje, ponekad, nemaju blage veze sa kvalitetom knjige koju kupujete.

Dakle, verzija gorepomenute izreke 1.1 kad je sajam u pitanju jeste: "Sudi o knjizi po njenim koricama, ali nemoj po recenziji."

Jer recenzija nije ništa doli subjektivnog mišljenja, i to plaćenog; za razliku od vas koji plaćate da biste pročitali neku knjigu, recezenti su plaćeni da bi je čitali i nažvrljali, uglavnom, pozitivnu, hvalospevnu kritiku. Subjektivno mišljenje možete dobiti i to potpuno besplatno i od svojih prijatelja, roditelja, uže i šire rodbine. Mada, kad su knjige u pitanju, nemamo svi isti ukus, pa se nemojte iznenaditi da vas neko za koga mislite da ga odlično poznajte i kome kažete da volite epsku fantastiku/naučnu fantastiku/mitologiju, najpre upita da li ste vi u nekoj sekti (dešavalo se) a onda konstatuje kako je epska fantastika za muškarce (i to se dešavalo).

Kao i recenzije i preporuke drugih mogu biti korisne kada se odlučite da kupite neku knjigu. Takođe, dobar deo izdavača vam na svojim sajtovima nudi opciju da pročitate kratak odlomak iz romana, što nije loš način da se upoznate sa knjigom. A i komentari drugih čitalaca, koji su takođe omogućeni, često mogu biti korisniji i od recenzije.

Naravno, kiksevi i promašaji sa kupovinom knjiga se uvek dešavaju. O tome šta raditi sa knjigom koju ste kupili a ne dopada vam se naredni put. 


уторак, октобар 02, 2012

Gozba za knjiškog moljca - Sajamski n-toboj, disciplina kros


Prva disciplina sajamskog n-toboja je kros kroz sajtove izdavača. Počinjemo baš sa ovom disciplinom, budući da ona najduže traje, od momenta kada otvorite prvi sajt nekog izdavača, pa do poslednjeg dana sajma knjiga. Jer, višegodišnje (kahm, nećemo reći i decenijsko) i višednevno sprintanje kroz hale me je naučilo da izdavači vrlo često najzanimljivije knjige objave baš poslednjeg dana sajma i baš se tog dana ta knjiga nađe tamo. Jednom sam recimo, pokušala da ih pređem, napravila sam se pametna i otišla da ih kupim u njihovoj knjižari, ali vraga! Jeste da je knjiga izašla tog dana, ali su celokupni tiraž poslali na sajam.


Elem, skuvajte sebi kaficu, čajić, sipajte bombone u činiju i bacite se na pretraživanje po sajtovima ili katalozima. Ja, recimo, jako volim kataloge i uopšte, osećaj da držim knjigu, to jest časopis u rukama. Super je što se sve može i na kompu pročitati, ali od šuškanja papira bolje uspavanje nema. A i nikako da nateram e-knjige da mirišu onako, posebno...

Najpre obiđite sajtove velikih izdavača, pogledajte šta novo nude, kakve su cene, da li su postavili nekakvo obaveštenje o sajamskim popustima i koje će knjige biti na akcijama. Mnogi veći izdavači imaju odličnu tradiciju da neka starija ili pak, manje prodavana izdanja, prodaju na sajmu veoma povoljno. Cene su se proteklih godina kretale od 99-399 dinara, pa sam tako pazarila neke knjige koje su mi se u prvom momentu cinile preskupim, a kasnije nisam stizala da ih kupim.


Posle obilaska velikih izdavača obiđite i sajtove onih manjih, koji su vam upali u oči na nekom od prethodnih sajmova. Ponekad se desi da tamo nađete veoma interesantne knjige ili pak, neka starija izdanja koja biste voleli da imate. Nije loše ni da obiđete sajtove velikih distributera knjiga kakav je recimo BookBridge ili Dobra knjiga. Eto, ja godinama jurim knjigu "Trava od devet mrakova" Janka Levnaića, i ako je ove godine ne nađem u BBridžu, jedino mi preostaje da kontaktiram pisca i pokušam od njega da doznam kako da je nabavim (knjiga se inače bavi vilama).


Naravno, kada već obilazite sajtove izadavača, držite pored sebe otvoren spisak knjiga i ubacite cene i cene sa popustima, budući da moje iskustvo govori da sam uvek najveći popust dobijala kod izdavača. Naravno, ovo ne mora biti pravilo, tek... možda je to kod mene stvar navike. Naravno, cene uporedite i sa onima kod distributera, ne bi bilo od zgoreg. A da, desilo mi se, eto, da u Deretinoj knjižari nađem knjige jeftinije nego kod izdavača, eto, izuzetak da potvrdi pravilo.

Ovo je jedan kratak spisak sajtova:

http://www.informatika.com/index/10065/cndx/izdava%C5%A1tvo.sr-Latn-CS.htm
http://www.arhipelag.rs/
http://www.dereta.rs/default.aspx
http://www.orfelin.info/indexa.htm
http://paladin-beograd.com/
http://www.tardis.rs/
http://www.algoritam.co.rs/
http://www.bookbridge.rs/
http://www.knjizare-vulkan.rs/
http://www.knjizara.com/

Ako se setim jos neke adrese, nakadno ću je ubaciti.

субота, септембар 29, 2012

Gozba za knjiškog moljca - Nizinske pripreme

Pošto smo se popeli na stolicu, krevet, stolicu i krevet zajedno i pregledali policu (nadam se, prebrisali prašinu sa iste) i okončali visinske pripreme prelazimo na nizinske pripreme.
Verovatno ste do sada, tokom proteklih godinu dana, u glavi pribeležili neke zanimljive naslove koje niste imali prilike da kupite ili, jednostavno kao i ja, čekate neki veći (čitaj sajamski popust). E, sada je pravo vreme da te naslove bacite na 'artiju. Al' pošto su divit i hartija davno izašli iz mode, sedite za komp i otvorite excel.

Zašto excel a ne word? Zato što ste vi profesionalni i ozbiljni sajamski kupac, a ne tamo neki... neozbiljni. 

Kad ste otvorili novi dokument u excelu, napravite sebi lepu tabelu. Moja ima više kolona (o redovima drugi put): ime knjige, ime pisca, izdavač, cena, cena sa popustom, gde ima popust i kupujem/još-malo-da-razmislim kolonu. Unesite te već unapred smišljene naslove i resto navedeno, samo ne popunjavajte onu kolonu kupujem/još-malo-da-razmislim. Za nju ima vremena. I jedan ekstra savet, ja volim da svoje knjige grupišem po izdavačima, jer mi to posle olakšava trku kroz sajamske hale.

E, kad ste napravili sebi tabelicu i sačuvali je na više različitih mesta (uključujući da ste jednu poslali sami sebi na mail, nikad se ne zna pu-pu-pu), vreme je za prvu disciplinu u sajamskom n-toboju, kros kroz sajtove izdavača. Ali o tome više sutra.

петак, септембар 28, 2012

Gozba za knjiškog moljca - Visinske pripreme

Svaki ozbiljniji sport, pa i oni neozbiljniji, zahteva i ozbiljne (ili neozbiljne) visinske pripreme. A da biste se dobro pripremili za ludnicu zvanu sajam knjiga, potrebne su vam one naj, naj, najozbiljnije. 

Dakle, prvo se popnite na stolicu, krevet, stolicu i krevet zajedno i dobro se upoznajte sa sadržinom svoje police. Jer tu ćete najpre dobiti odgovor šta želite da kupite ove godine. A onda, kada dobijete odgovor na to, popnite se na stolicu pred bibliotekom vaših najmilijih i najbližih od kojih (polu)trajno zajmite knjige ili koji (polu)trajno od vas zajme knjige. Tu ćete dobiti odogovor šta ne treba da kupite, jer možete da uzajmite, ili ćete možda, poput mene, početi da razmišljata da li vredi kupovati treću knjigu Silamriliona, pošto su prvo i drugokupljena knjiga (polu)trajno uzajmljene bratu i drugarici.

Možda ga i kupim, ako naletim na ono najavljeno, ilustrovano izdanje... obećavam da sada neću reći my precoiussssss... ah, ne vredi, my precioussssssss...

Nakon obavljenih visinskih priprema, sedate za stolicu ispred kompa i prelazite na nizinske pripreme ili pravljenje spiska, koji je apsolutna i potpuno neophodna rekvizita kada krene solo štafetna trka kroz dve sajamske hale. Pri tom, paralelno sa njime, započinjete sa i prvom pravom sajamsko-sportskom disciplinom, zvanom kros kroz sajtove izdavača

Ali o nizinskim priprema i krosu nešto više u narednim blogovima. 

понедељак, септембар 24, 2012

Gozba za knjiškog moljca ili pravo jesenje veselje


Danas sam ištampala kalendar za septembar i oktobar mesec i polako počela da precrtavam dane po njemu. Jer, na tačno smo četiri nedelje od svečanog otvaranja Beogradskog sajma knjiga (nećemo se zamarati kojim po redu, svaki mi je jubilarni), a za jednog knjiškog moljca raskošnije i lepše gozbe nema! Svi oni novogodišnji, božićni, uskršnji sajmovi, noći knjiga, akcije i popusti mi dođu kao predjelo, mala zakuska. Sajam je jelo od pet posluženja sa najukusnijim čokoladnim kolačem za kraj i maraskino trešnjom.


Zato ću narednih nekoliko postova posvetiti sajmu i podeliću sa vama svoje visinske pripreme za njega, male, korisne savete kako da ga preživite, obićiću najinteresantnije izdavačke kuće da vidim šta nam lepo i novo spremaju, i sve u svemu, ozbiljno se pripremiti za njega.

недеља, септембар 16, 2012

Jesnje veselje



„Svaki ludak ima svoje veselje.“ – ovo je rečenica koja se bar dvadeset puta dnevno može čuti u mojoj kući, pogotovo ako pola sata nabiram zavese na prozoru, pola centimetara desno, dva levo, već da bi mojoj majci bile podjednako nabrane.

Jedno od opštenarodnih veselja u mom domu je svakako i jesenje i prolećno veliko spremanje ormana i izmeštanje letnje i zimske garderobe iz jednog u drugi u treći, i tako ukrug. Naravno, ukoliko je ovo veselje unapred najavljeno, potrudiću se da me nema. Nije da ja imam nešto protiv spremanja ormana i svoje sobe, ali ako može, ja bih najradije to sama uradila, bez ičije pomoći, jer mi je zaista potrebno vreme da razmislim vredi li čuvati gomilu školjki koje sam donela sa ekskurzije u trećem gimnazije ili pak, sve verzije svojih neobjavljenih priča (šta ću kad najviše volim da ih pišem po papirima i sveskama).

Elem, kada me uhvate nespremnu, dok se još protežem po krevetu po principu e-super-danas-si-kod-kuće-možemo-da-pregledamo-ormane, jedino mi preostaje da skuvam sebi duplu dozu kafe i bacim se na pomaganje. Naravno, uvek postoji neslaganje, jer ja jednom kad odlučim da nešto treba da se baci, to ide u kesu, pa u kantu, a ne ponovo u orman. Mislim, čemu raspremanje ormana, ako ćemo prebaciti stvari iz jednog u drugi u treći i vratiti u neki od njih sve one iznošene ili pak, nikad nošene stvari?

Na kraju se to završi tako što ja sednem sa šoljom kafe na krevet i pustim majku da sve ono što je satima izvlačila, tresla da vidi šta je, krstila se što to još uvek čuva i trpala u kese sa bacanje, vraća nazad u orman ko-zna-možda-će-nam-ovaj-pocepani-čaršaf-zatrebati-mogu-od-njega-da-se-naprave-krpe-za-brisanje.

Jedna mala crtica za kraj mog nedeljnog kukanja nad grkom sudbinom jedinčeta (nema ko da me odmeni).

Svake godine, tokom priprema za novogodišnje proslave, kreće i kukanje (obično u KTC*) kako nemamo lep novogodišnji stolnjak, ili bar nastolnjak. Mama je u stanju da me satima vuče po radnjama, da ih razgledamo i divimo se, ali nikako da ga kupi. I tako godinama, ista priča. Naravno, godinama mi i preslažemo s vremena na vreme ormane. Da bi ove godine, letos valjda, u naletu traženja nečeg sasvim desetog, u gornjem delu ormanu, među stolnjacima ja ugledala nešto crveno i zeleno, na krem osnovi, onako... šareno i sumnjivo.
-Je li,-pitam je –šta ti je ono?

-Koje?- okreće se ona na stolici, opasno se ljuljajući.
-Ono tamo, sa crvenom i zelenom ivicom.
-Ovo?- izvlači nasumični stolnjak.
-Ne, ono dva stolnjaka i čaršaf iznad.
-Aaaaaaaaaa...- vadi novogodišnji nastolnjak sa zelenim grančicama i crvenim mašanjama.- Vidi, otkuda nama ovo?
-Pojma nemam.- počinjem da se smejem.- Pa kad si ga kupila.
-Ne znam... nisam znala da ga imamo.- ponovo ga je sklopila i umuvala među stolnjake.

P.S. Ja od sutra počinjem da tražim prolaz do Narnije. Ako je ona mogla da nađe nikad kupljeni novogodišnji nastolnjak u našem ormanu, i prolaz mora da je tu negde.

*KTC – Kineski tržni centar

уторак, септембар 11, 2012

Da l’ je i Kleopatra imala osteoporozu?


Da se razumemo, osteoporoza jeste bolest, šta god tvrdila nekadašnja gradska sekretar(-ka, -ica, šta god-kako god) gđa S. Vukajlović.

Osteoporoza jeste metabolička bolest kostiju, koja dovodi do smanjenja koštane gustine i povećanja rizika za nastanak preloma. Može biti primarna (osteoporoza u menopauzi, senilna nakon 75-te godine života, osteoporoza u muškaraca, juvenilna osteoporoza) ili sekundarna (kad nastaje zbog endokrinoloških, hematoloških, bubrežnih oboljenja, korišćenja određenih lekova, zloupotrebe stereoida). Često je nasledna, i ako ste imali baku ili deku koji su se u starosti povili ili, što ja kažem, smanjili, verovatno ne bi bilo loše da nekad u životu uradite osteodenzitometriju i proverite svoje stanje kostiju, ulažući tako u kvalitet svog života.

Čemu dakle ovaj uvod? Pa, ja ne bih bila ja a da neke stvari ne iskomentarišem. Al' ne, biseri g-đe Vukajlović ovaj put neće biti na mom šarenom tapetu. Ovaj put će se na njemu naći „šećerne vodice“ kojima se zamajavaju široke narodne mase.

Tokom ove četiri godine na endokrinologiji (iskustvo bezmerno, dragoceno i nezamenjivo) naučila sam dosta i o osteoporozi i o njenom lečenju, ali ono što me fascinira (i što će me vazda fascinirati) jeste maštovitost proizvođača svih sorti „šećernih vodica“, da ne kažem „bisernih vodica“ koja je zapravo najnoviji način za lečenje osteoporoze. Pored biserne vodice, u ponudi su sedefne i biserne kapsule kao i biserni prah. Način na koji te kapsule, prah i voda leče osteoporozu meni nije baš sasvim najjasniji, ok, kalcijum se svakako dodaje kao suplement uz terapiju, ali upropaštavati bisere zbog njega... aman... a što ne krečnjačke stene, lakše se nalaze, a i ima ih više.

Sve u svemu, drage moje dame i gospodo, moja je nedoumica sledeća:
-da li je Kleopatra imala osteoporozu, obzirom da je ona patentirala(bar u stripovima o Asteriksu i Obeliksu) ispijanje bisera rastopljenih u sirćetu;
-da li su koristili morske, slatkovodne ili pak ohridske bisere;
-kako su uspeli da rastope bisere u vodi, obzirom da iz eksperimenta sa svojom bisernom ogrlicom znam da se u vodi ne mogu biseri rastvoriti a ni sedef;
-ako su uspeli da ih rastope u vodi, da li je reč o slanoj, morskoj vodi ili slatkovodnoj ili pak vrsta vode zavisi od sorte bisera: morski, slatkovodni, ohridski (tu bi trebala jezerska voda i to sa Ohrida, ne verujem da bi se ohridski biser dao u bilo čemu drugom rastvoriti);
-da li se ipak radi o sirćetnoj otopini – ovaj eksperiment već ne bih smela da sprovodim, jer bi me majka ubila kad bi me videla, mada postoji posredni dokaz o dejstvu soli i kisele sredine na bisere koji menjaju boju zbog znoja (svi se mi znojimo, uprkos dezodoransima) a i zbog parfema

P.S. Teško je proceniti da li je Kleopatra imala osteoporozu, budući da je drevna kraljica Egipta umrla od zmijskog ujeda prilično mlada, mada, ko zna možda su proizvođači „biserne vode“ imali dovoljno vremena i novca da pronađu njenu mumiju i učine osteodenzitometriju. Samo se nadam da nisu radili merenje koštane gustine na peti.

субота, август 04, 2012

Važno je učestvovati


Dugo godina pratim Olimpijade, a eto, ovo je prvi put da Olimpijadu pratim i putem interneta. 2008. god. mi je kompjuter bio u kvaru, a lap-top u Kanadi, pa sam internet koristila sporadično kod ujaka i sada, nakon prvih nedelju dana igara, žalim što sam uopšte odlučila da ih pratim i na ovaj način.

Pre nego što se upustim u dalje pisanje, želim da napomenem da sam apsolutno (to mi je ovogodišnja omiljena reč) ponosna na naše sportiste, kakav god da su dan imali na terenu, da li su pobedili ili nisu, da li su osvojili prvo mesto u grupi ili im je medalja izmakla za delić stotinke ili krug u gađanju. Bravo devojke i momci, gledajući vas imam osećaj da postajem i sama deo svega toga.

I žao mi je što su ne samo ljudi i internet zajednica u Srbiji, već i u čitavom svetu zaboravili da je najvažnije geslo igara nekada bilo: „Važno je učestvovati“. Ono „Citus, altus, fortius.“ je došlo kasnije i na moju veliku žalost preuzelo prvenstvo i donekle bacilo mračnu senku na sam olimpijski duh.  

Od sutra više neću čitati komentare naše internet zajednice. Niti jedan jedini. Praviću se da ne postoji. Sa previše lakoće kritikuju, grde i ljute se na sportiste. Ili su im oni krivi, ili su pak krivi sportisti iz drugih zemalja.

Dobro, ne volim ja Felpsa, ali teško da mogu njega da krivim za neke stvari, zar ne?

Sada će neko reći da je Felps iz Amerike, i da ima dovoljno spoznora i para da plati najbolje trenere i bazene u kojima bi trenirao. Kao i drugi Amerikanci. Tačno, ne sporim to.

Ali hajde da uporedimo stanje u sportu u dvema zemljama koje trenutno imaju najviše medalja i u našoj.

Amerikanci su po mišljenju celog sveta sportska nacija. Dovoljno je pogledati dva tri njihova filma i saslušati dva tri naša iseljenika, pa sagledati kolika se važnost pridaje sportu tokom školovanja njihove dece. Pre nego što steknu sponzore i lovu da plate najbolje trenere i terene za vežbu, njihova deca imaju veoma ozbiljne sportske aktivnosti u školi. U popdnevnim časovima, nakon završene nastave. A opstanak u školskom timu im i te kako zavisi od akademskog uspeha. Školski timovi i takmičenja u košarci, bejbozbolu, ragbiju, fudbalu (da, da), plivanju, gimanstici itd. im omogućavaju da steknu stipendije koje će ih odvesti do boljih uslova i za studiranje i za bavljenje sportom i do sponzora koji će im omogućiti vrhunske uslove.

U Kini se država brine za talentovanu decu. Proberu ih još u nižim razredima i šalju u internate ili sportske akademije, gde sa njima rade i vežbaju najbolji stručnjaci. Podjednako vode računa i o akademsom uspehu, i o sportskom. I da se razumemo, niti su ti inernati koncentracioni logori za decu, niti su ih Kinezi prvi izmislili pa da se sada zgržavamo nad idejom o odvajanju od roditelja u detinjstvu zarad školovanja. Internatski tip obrazovanja postoji u velikom broju zemalja. U Velikoj Britaniji recimo.

A sada, malo o sportskoj kulturi u našoj zemlji. Što iz ličnog iskustva, što iz iskustva ljudi koje poznajem. Dakle, i naša deca u školi imaju sportske aktivnosti. Zovu ih, onako đuture, fizičko vaspitanje. Dva puta nedeljno, a sve to zarad očuvanja zdravog duha u zdravom telu. Tokom prve četiri godine naše učiteljica se i te kako brinula o očuvanju našeg duha menjajući časove fizičkog, muzičkog i likovnog za časove srpskog i matematike. Posle sam u petom imala strah od samog pogleda na kozlić. Začudo mi greda i razboj nisu bili problem, ali kozlić... uh...U gimnaziji su ta dva četrdesetpeto minutna časa spojili u jedan od sat i po jednom nedeljno. Na fakultetu... pa neko mi reče da su nekada studenti imali obavezno fizičko vaspitanje, valjda kroz predvojnički obuku ili tako nešto. U moje vreme, toga nije bilo. Naravno, postojale su Medicinijade i sl. pokušaji sportskih događaja, ali tamo je pobednik bio onaj koji je mogao da sruči najveću količinu alkohola u sebe i ostane na nogama. Ah, da, i uvek su je sretno umetali baš u ispitni rok. Mašala.

U zemlji Srbiji, na žalost, talenat vam neće garantovati mesto u nekom klubu. Možda ćete uspeti da uđete u njega, ali to ne mora da znači da ćete i zaigrati, ma koliko bili vešti u pikanju lopte ili pogađanju koša. Ali će zato imati prilike da zaigra sponzorev sin. A ako i pokušate da odete u svoju salu za fizičko u školi ili pak na školski teren, verovatno ćete ga zateći izdatog rekreativcima. Čak i u vreme školskih časova. Najveći biser sa iznajmljivanjem školskih terena je vezan za jednu od malobrojnih škola u Beogradu koje imaju svoj sopstveni i lični bazen (nas su odveli dva puta u petom razredu, usred zime.). Dakle, školarci imaju pravo da koriste taj bazen samo u prvom razredu. I posle toga, kraj, basta, nema više, jer škola iznajmljuje bazen pitaj boga kome. Možete li da zamislite tako nešto u Americi ili Kini? Ja nekako ne mogu.

Na kraju priče šta reći? Ne mogu da krivim Amerikance i Kineze za medalje koje su oni osvojili. Ali ne mogu da krivim ni naše sportiste. Za mene oni su Olimpijci samim tim što su se u ovakvim uslovima izborili za plasmana na OI. Malo li je?

P.S. Ovaj put upućujem naklon i svoj talentovanoj mlađariji u sportskoj gimnaziji i na DIF-u. Samo napred, nastavite da se borite, možda se jednog dana nešto i promeni. Super ste.

уторак, јул 31, 2012

Šesnaest dana jula - dan šesnaesti

Vozovi

Iliti priča o devojčici koja je volela vozove. Toliko, da je svakog dana uuobičajena šetnja sa bakom bila do železničke stanice u Leskovcu, gde bih očarana gledala kako vozovi dolaze i odlaze. Igračka koju sam tražila i dobila kad je mama primila prvu platu bila je drveni voz. Još ga negde imam. I mislim da je bilo mnogo bolje da je meni kasnije kupovala one voziće na baterije nego bratu od strica, kod mene bi još uvek bili živi.


Volim da putujem vozom, polako, natenane, bez žurbe, u pratnji dobre knjige i pečenog pileta. Dok je ranije bio šinobus do Zrenjanina nije bilo većeg užitka nego njime putovati. A naravno, kako bih mogla to da zaboravim, tu je i nezaboravno putovanje zime '93 do Zr, kada smo najpre iz Beograda išli Beovozom do Pančeva gde nas je čekao original voz iz filmova o Divljem Zapadu, bez kupea, sa drvenim sedištima i svime. 

Jednog dana, obećavam sebi, putovaću Orjent ekspresom i transsibirskom prugom.






понедељак, јул 30, 2012

Šesnaest dana jula - dan petnaesti

Kinderlada

Nezaboravni i neprežaljeni ukus detinjstva. Godinama već lutam i pokušavam da je nađem, maltretiram ljude po inostranstvu, ali nje nema pa nema. Volim ja i eurokrem i nutelu, ali nije to to... A ne spominjite mi Linoladu, nema ona veze sa najukusnijom od svih strana hleba.


P.S. Molim vas da mi niko nije rekao da se više ne proizvodi, odbijam u to da poverujem.

P.P.S. Inače dobre strane hleba su: ajvar, kajmak, kinderlada i džem od pomorandže. Sve ostalo je samo... mnjah.

субота, јул 28, 2012

Šesnaest dana jula - dan četrnaesti

Olimpijske igre

Postoje neke tradcije u mojoj porodici kojih se ne odričemo ni za šta. Gledanje bečkog novogodišnjeg koncerta, četiri skakaonice, evropskog i svetskog prvenstva u klizanju, formule 1, olimpijskih igara.

Prate, se neizostvano naši sportisti, ali i gimanstika, ritmička i obična, streljaštvo, plivanje, skokovi, sinhrono plivanje, atletika, konjički sportovi koje sam počela da pratim u Sidneju 2000 jer je na BK kasno išao prenos gimanstike, kome su konjički sportovi prethodili, pa sam ih se tako sita nagledala. 

Gozbeno drvo
Navijaću, kao i svaki put, za naše sportiste. I biću ponosna na svaki rezultat koji ostvare. 

P.S. Otvaranje je bilo divno. Narucito deo sa Tardisom. A ako mene pitate, drvo na stadijumu može da bude samo Gozbeno drvo i ništa drugo 




четвртак, јул 26, 2012

Šesnaest dana jula - dan trinaesti

Trianest


Nije da ja imam neku fobiju od ovog broja. Ne nazivam ga brojem 12b, ne izbegavam tramvaj br. 13, ne preskačem trinaestu stepenicu. Na petak trinaesti sam položila anatomiju i to mi je bio jedan od lepših i opuštenijih ispita. Moja klinika se nalazi na broju 13.

Samo ne volim da ostavim knjigu na trinaestoj strani... ili dvadeset i šestoj, trideset i devetoj... hm, bilo kojoj čiji je broj deljiv sa trinaest.  Zašto to radim, nemam pojma... jače je od mene. Jednostavno ću da pročitam makar prvi red na narednoj, samo da ne ostavim na toj strani.

Ko što reče jedna mudra žena, zbog koje pola sata nabiram zavese: "Svaki ludak ima svoje veselje." Pretpostavljam da je ovo moje lično veselje.

уторак, јул 24, 2012

Šesnaest dana jula - dan dvanaesti

Mačke

Otkako znam za sebe, u mom životu se motala neka mačka. Uglavnom ujakova, ali bilo je tu i onih koje bi povremeno zalutale u naše dvorište. A onda, pre godinu dana, stric je iz vikendice doneo malog, napuštenog mačka. Cole, Kađa, Silvio, pa čak i Matilda (privremeno, kada je jedan gosn veterinar rekao da nema teorije da je mačor, jer bi nas do tada napusti; da l' je dotičnog posle napustila diploma, ne znam, ali...) postao je suvereni vladar našeg dvorišta, bela, dugačka đubreštija koja dolazi da se mazi samo kad on hoće, gaji posebnu ljubav prema mojim tašnama i maramama i kome je frižider najbolji drug.

Ah, da, gaji i posebnu ljubav prema mojim knjigama. 

"Kad je Bog stvarao svet, odlučio je da stavi i životinje u njega pa je smislio da svakoj podari osobine koje želi. Životinje su tako formirale dug red ispred njegovog trona dok je mačka otišla na začelje. Slonu i medvedu Bog je dao snagu, zecu i jelenu - brzinu, sovi moć da vidi u mraku, pticama i leptirima izuzetnu lepotu, lisici mudrost, majmunu inteligenciju, psu vernost, lavu hrabrost, vidri razigranost. Sve te osobine su životinje tražile Bogu. Došao je i kraj reda, a tamo je sedela mala mačka, strpljivo čekajući.
"Šta ti želiš?", upita Bog mačku.
Mačka se skupi skromno pa reče: "Ma, šta god da ti je ostalo od drugih, meni ne smeta"
"Ali ja sam Bog, sve mi je ostalo"
"U tom slučaju molim od svega po malo"
Bog se glasno nasmeja na mačkin pametan odgovor i dade maloj mački sve što je htela, dodajući na to i gracioznost i eleganciju i, specijalno za nju, nežno predenje koje će uvek privlačiti ljude i osigurati joj topao i udoban dom.

Ali joj je ipak uzeo lažnu skromnost."

Leonor Flečer - "Mačkina pidžama"

недеља, јул 22, 2012

Šesnaest dana juna - dan jedanaesti

Stripovi

Bitan deo mog detinjstva. Sve je započelo slučajnim otkrićem Asteriksa i Taličnog Toma kod mojih ujaka, a nastavilo se sa Fantomom, Mandrakom, Princom Valijantom, Ripom Kirbijem, Krckom i Spiruom, Alanom Fordom, Dikanom (kako da zaboravim njega!), Hogarom, Tintinom, Iznogudom, Umpah-pahom, porodicom Tarana, Modesti Blejz i Flešom Gordonom i tako dalje i tako bliže.

Ostade mi velika žal što su krajem osamdesetih godina objavili samo dvanaest brojeva Princa Valijanta i prekinuli sa objavljivanjem. Kasnije, iz ovog ili onog razloga nikad nisam kupila ukoričene (još jedna stavka u planovima), pa sam onda na preskok čitala epizode u sačuvanim Stripotekama.

Ne znam zašto, ali nikako nisam uspela da zavloim Marvelove stripove i junake. Čak ni filmove snimljene po njima nisam  gledala. Ali ako neko odluči da snimi film - igrani ili animirani, što da ne - po Dikanovim avanturama, ima da se nacrtam u prvom redu bioskopa.

P.S. Eto, zaboravih da spomenem fenomelnalne stripove Đorđa Lobačeva rađenim po motivima Puškina i naših narodnih bajki i epskih pesama. Mislim da i dana danas u nekoj kutiji čuvam Zabavnike sa njima.


петак, јул 20, 2012

Šesnaest dana jula - dan deseti

Breskve


Jul ima ukus i miris breskvi. Topao, sunčani, sladak miris i ukus žarkog leta.

A kad dođe zima, tu su breskvice da podsete na tople i sunčane dane.


четвртак, јул 19, 2012

Šesnaest dana jula - dan deveti

Tolkin

Jer sa njim je sve započelo.



Sanjam o danu kad ću imati policu na kojoj će biti poređane sve knjige Istorije Belerijanda.

субота, јул 14, 2012

Šesnaest dana jula - dan osmi

Lubenica

Ledena, medena kraljica leta. Moje omiljeno povrće. Nije mi teško da je leti vučem sa pijace, u rukama, kao neko veliko, zeleno, šareno prase. Moje je skromno mišljenje da se lubeničica najbolje rashladi u kadi sa vodom. Kakav frižider, zamrzivač i slično tome. U njih ne mogu da uranim ruke, da se hlade zajedno sa lubenicom

U porodici, postoji nekoliko podsorti lubenica:

1. Lubenica ukrštena sa buvom - iliti kriške lubenice koje je neko drugi očistio od semenki.
    
   1.a. Crnogorska lubenica - podpodsorta gorepomenute, koju ne samo što je   neko drugi očistio od semenki, već ju je i iseckao i prineo ti.

2. Pijana lubenica - specijalitet moje ujne, lubenica kojoj je skinut poklopac, izvađeno srce, iseckano na komade, i potom, zajedno sa nektarinama, kajsijama i votkom, vraćeno natrag u lubenicu. Takva lubenica se služi uveče, fino rashlađena.

3. Slatko od lubenica - malo ko ga danas pravi, jer je ima posla kolko hoćeš! Ali zato je idealno zimi da se podsetiš ukusa leta. Hm, mislim da je ostalo još jedno parče negde...
 

четвртак, јул 12, 2012

Šesnaest dana jula - dan sedmi

Kafa

Dok pišem ove redove, ispijam i poslednje gurljaje svoje jutarnje kafe. 

Prvi put sam probla kafu sa tri godine, kod moje pra-tetke, srednje sestre moje prababe. Pored toga što mi je dozvolila da probam kafu, najpre iz njene šolje, a potom sam dobijala i svoju šoljicu, veoma razređene, zaslađene i mlekom dopunjene kafe, baka Gaga, kako sam je zvala, jedina mi je dopuštala da izvučem sve šerpe i lonce iz njenog kuhinjskog ormarića i igram se sa njima.

"Da me pamti dete po nečemu." rekla je mojoj šokiranoj majci, kada me je videla okruženu plavim šerpama na bele tufne i sa sopstvenom šoljicom.

Kasnije je usledio jedan dug period tokom koga nisam pila kafu, pa čak ni belu, a onda sam sa deset godina probala prvo ajs-kafe, a potom sam i sama naučila da kuvam majci i baki crnu, tursku. Sa trinaest sam odlučila da skuvam i sebi i pridružim im se. 

Kasnije sam se naravno upoznala i sa espresom, kratkim i dugim, makijatom, kapućinom, bečkom,  irskom, čokoladnom, 3 u 1 i ostalim varijantama i podvarijantama.  Ali od svega najviše volim kad mi ujutro zamiriše turska kafa, pa još ako se nađe i ratluk od vanile, kud ćeš lepše. 


понедељак, јул 09, 2012

Šesnaest dana jula - dan šesti

Voda

Moj prirodni element. More, reka, jezero, ma ako nema ničeg bolje, može i voda u lavoru.



Iako sam dosta rano naučila da plivam, ponekad mi je dovoljno da samo sedim pored vode. Da odmaram i mozak i dušu.

Za one koji vole vodu i more, ali nisu još otišli ili ne mogu da odu ove godine, ili su se pak vratili i cvile što nisu tamo, sledi jedan mali porodični recept koji će vam pružiti ugođaj kao da ste na moru.
 
Potreban materijal:
-1 lavor
-1 bakalar
-voda
-2 šake morske soli

Dakle uzmete bakalara i stavite ga u lavor. Sipate vodu tako da bakalar ogrezne u njoj i dodate morsku so. Ako nemate morsku so, poslužiće i obična kuhinjska, ali nipošto nemojte dodavati onu parfimisanu, jer nećete postići željeni efekat. Bakalara iznesite napolju na sunce, i ostavite ga na suncu naredna tri dana. Naravno, svakog dana nalijte u lavor još vode. Trećeg dana ćete imati savršenu, osvežavajuću kupku za noge koja će vas svojim čarobnim mirisom istog trena podsestiti na more.

Sve što vam preostaje jeste da zbacite cipele i sandale kad se vratite kući, stavite krišku limuna i kišobran u ledeno hladno piće, zavalite se u ligeštul i brčnete noge u lavoru iz koga ćete, pre nego što brčnete noge,  izbaciti bakalara, koji vam više nije potreban. Doživljaj će biti kompletan ako ubedite nekog da vam maše lepezom oko glave.

четвртак, јул 05, 2012

Šesnaest dana jula - dan peti

Sokoćalo

Mislim da je ovaj dedin naziv u suštini najbolji naziv za sve moje kompjutere kojima sam se u životu baktala.

Prvi kompjuter kog se sećam i sa kojima sam imala čast da se upoznam bio je Komodor 64 koga su imali moj brat, Peđa, i moja najbolja drugarica iz osnovne škole, Irena. Nas dve smo satima sedele pred njim, premotavajući magnetnu traku sve do željene igrice.

Sledeći kompjuter bio je ujakov PC 286, koji mi je bio dozvoljen samo ako sam prethodno uradila sve zadatke iz matematike. Kasnije je prešao u moje trajno vlasništvo i već trećeg dana po dolasku uspela sam da mu oborim sistem. Od tog trenutka počinje da me prati "prokletstvo trećeg dana" sa ličnim računarima.

U osnovnoj školi sećam se da smo imali kompjuter čiji je ekran bio EI Niš, a u srednjoj su nas dočekali TIM 011, i nedugo potom i Pentijumi. A onda sam i ja dobila svoj lični PC Pentijum... i oborila mu sistem trećeg dana. Ali posle toga, pet godina je radio kao satić, sunce moje. Jest da je imao memoriju od jedva 800Mb ali sam ga volela kao da mi je rod rođeni. Kad mu je crkao procesor, nisam mogla da se sita isplačem. I dan danas žalim za njim.
Naredni Pentijum jednostavno nije vredan pomena. On se nije pokvario trećeg dana, već se kvario na tri dana. Jednostavno sam ga batalila.

I konačno, last but not the least, moj lap top, koji je stigao kao poklon nakon što sam diplomirala. Naravno, nije ga zaobišlo pravilo "tri dana", i pored svih ujakovih provera, bio je kupljen sa greškom na matičnoj ploči. Otkada je problem rešen, milina je raditi sa njim. Pogotovo sada kad je magistarski davno napisan i više se ne tresem pri pomisli da bi nešto moglo da mu se desi pa da mi pojede rad.


Za kraj, mala priča o dedi i kompjuterima. Zvao ih je sokoćalima i bio nepoverljiv prema njima. Svaki put kad bi video kompjuter, sledila je i rečenica.

"Što opet buljiš u to sokoćalo? Baciću ga u kontejner kad odeš u školu."

Nikad to nije uradio, kao što nije bacio ni knjige, a ja sam, u pokušaju da ga odobrovoljim, 286 programirala da mu svira Moravac. Kad sam dobila Pentijum, mogao je do mile volje da gleda svog voljenog predsednika na Encarti. A kad smo odneli lap-top da mu ga predstavimo (da, da, upoznavala sam sva svoja sokoćala sa njim), nije mogao da dođe sebi od čuđenja kad je video ujaka u Kanadi preko Skajpa.

Šta reći, osim sokoćalo?

среда, јул 04, 2012

Šesnaest dana jula - dan četvrti


Biciklovi

Prilično sam kasno naučila da vozim bicikl. Verovatno zbog urođene trapavosti, bicikla, stara dobra Ponika je češće bila na zemlji, a ja pod njom. Možda zato što sam od svega najviše volela da se sasuljam niz najgoru nizbrdicu u kraju, mahnito okrećući pedale i ne kočeći nimalo. Vrišteći pri tom. 


Nikad, nikad nisam naučila da silazim sa bicikle. Uvek skačem sa nje dok sam još u pokretu. Verovatno je to još jedan razlog zbog koga sam tako često padala sa nje. Ali sam ustajala svaki put. Modra, ubijena, raskrvavljenih kolena i šaka. I ponovo se pentrala na vrh nizbrdice.


Ponika, najbolje prevozno sredstvo ikada. Pored Dijane, naravno. 

уторак, јул 03, 2012

Šesnaest dana jula - dan treći

Čokolada

Daj!
Crnu, mlečnu. za kuvanje, belu, dobro, ne belu, Najlepše želje, Lindt, Godivu, Kedberi, Milku (ako baš druge nema), domaću verziju od mleka u prahu i kakaa (recept iz veselih devedesetih), sa lešnicima, bademima, suvim grožđem (ko je rekao Galija?), sa keksom, karamelom, jagodama, marcipanom, višnjom i likerom, u obliku štangle, table, bombona, pralina, čokoladnog krema, torte, sladoleda, keksa, tople čokolade... samo da je čokolada.
Čokolada
Mmmmmmmmm


Što reče moja starija doktorka dok sam je nutkala domaćim Rafaelo kuglama: „Ja jedem samo crne kolače.”