Странице

субота, октобар 15, 2011

A spoon full of sugar



Davno sam rekla da sam odlučila da izbacim svaku ideju o liemerju na ovom blogu. Zato evo jednog iskrenog priznanja: Ja, autor ovog bloga, volim da čitam romane Mir-Jam. A u poslednje vreme, obožavam da gledam Ivana Bosiljčića u ekranizacijama gorepomenutih knjiga. 

Od svoje desete godine, kada sam ih prvi put pročitala, ne pardon, kada je velika većina osoba koje poznajem (opet +/-2 godine u momentu prvog čitanja) pročitala ove knjige, bar jednom godišnjem oduvam prašinu sa njih, uvalim se na sofu i iščitam ih sve. Imam ih možda desetak (sve romane i dve ili tri zbirke priča) i za sedam dana ih pročitam sve. Odmorim i sebe i mozak.

Znam, sada će da uslede komentari da su ove knjige gore od zašećerene limunade, da nemaju veze sa realnošću u kojoj se ljubavne i životne priče ne okončavaju sa “živeli su srećno i dugovečno”, da se u stvarnom životu “Uspavana lepotica razvela kada ju je princ prevario sa Crvenkapom” i sl. 

Ali nakon što se na poslu naslušam vrlo surovih i veoma realističnih priča, kada dođem kući, zaista ne želim da utonem u sive i crne svetove Kafke, Kamija, Dostojevskog (pročitala sam po jednu knjigu na moranje u srednjoj školi, bilo mi je sasvim dosta) niti pak da se dohvatim tako-svima-voljenog-obožavanog-tolko-citiranog-prepunog-životne-mudrost Kuelja (imam jednu njegovu knjigu i već godinama razmišljam da je zaboravim u GSP-u ili na Kalemegdanu, ali kakve sam sreće verovatno bi “Zahir” našao put do mene). Mir-Jam je za mene kašika puna šećera uz koju lakše progutam svakodnevnu medicinu realnosti.

P.S. I da znate, imam ja i zavidnu kolekciju knjiga Amande Kvik!

P.P.S. Doduše, čitam ja i “Rat i mir” svake godine, ali samo onaj deo o “Miru”. Jednom sam pročitala celokupnu Tolstojevu statistiku o broju topova, konja i komorskih kola koja su na francuskoj, odnosno ruskoj strani učestvovala u bitkama, dovoljno je!

среда, октобар 12, 2011

(Ne)volim ‘90-te



Pre nekoliko dana u Beogradu je održan koncert muzike koja je bila popularna ’90-tih. Nakon  nekoliko dana, sve mi se više čini da su ljudi više pričali o (po mom mišljenju) zlosrećno izabranom nazivu koncerta (“Volim 90-te”) nego što su zaista pričali o muzici i izvođačima.
Pre nego što se raspričam na temu, muziku koja je izvođena na spomenutom koncertu nikad nisam slušala, ali ipak, i pored toga što mi je stari televizor tih godina bojkotovao pink i palmu (čitaj nije hvatao dotične kanale), znam reči većine pesama. I zapravo sam sigurna da većina mojih vršnjaka (+/- 3godine) ih takođe zna. Neosporno, dosta njih je volelo tu vrstu muzike. Ostali su je čuli na ekskurzijama, letovanjima, zimovanjima, malim/velikim maturama, ma da ne nabrajam. I kakva god da je, to je muzika moja mladosti. Lično, volela bih da to mogu da kažem za muziku 80-tih, ali jbg.  tu muziku ipak više vezujem za svoje detinjstvo.
Elem, ono što me je kosnulo, baš kao i mnoge bio je naziv koncerta. I brzina kojom je taj slogan zahvatio široke i sudeći po slikama sa koncerta, mlađe narodne mase. Ispostavilo se da su to deca, dobro, hm, mlađarija, koja su bila rođena početkom te dekade. I koja možda i ne pamte tako dobro sve silne razloge zbog kojih ja ne volim 90-te. Rat, sankcije, embargo, inflacija, devalvacija, šverc, obračuni klanova po beogradskim ulicama, majčina plata od 3 DM, prazni rafovi u radnjama (osim kaladonta, Kolinosa je bilo u izobilju), redovi za hleb i mleko koji su se prodavali na bonove (da li se uopšte još neko osim mene seća da smo hleb kupovali za bonove sa zadnje strane tadašnje Pekabete?), izbeglice, emigracija, bombardovanje, demonstracije, štrajkovi GSP, odmeravanje patika i jakni (uz posledično otimanje skupljih primeraka garderobe nakon odmeravanja), ma eto, ni po jada se ne mogu dosetiti.
Ne, ne, zaista ne volim 90-te. Ali one su deo mog života, deo moje mladosti. Da sam mogla da biram... eh... da sam mogla da biram.

P.S. Najveće razočarenje za mene bila je pojava gosn. Đ.B. aka Panonskog mornara na tom koncertu. Kako on ono beše pevao? “Ma jebite se 90?”