Странице

четвртак, фебруар 28, 2013

Zašto februar ima 28 dana?

...osim kada ima 29, što u tri od četiri godine nije slučaj...

Elem, ovo je kratka dvadesetosmofebruarska anegdota sa prve godine mog volontiranja.

Telefon u lekarskoj sobi, zvoni. Ja se javljam.

-Halo?- panični ženski glas. - Je l' to bolnica?

-Jeste, -ja polako, fino, ljubazno.

-Za endokrinologiju?
-Da, za endokrinologiju.
-Beograd?
-Jeste, gospođo.
-Da li je tu *starija doktorka sa odelenja*?
-Žao mi je gospođo, ona je otišla u ambulantu. Ovde mlađa doktorka, hoćete li da joj prenesem neku poruku? Ako ja možda mogu da vam pomognem.
-Pa, mogu i vas da pitam. Ja, znate pijem lek za osteoporozu. Znate jednom mesečno.
Ja, sva srećna jer sam do tada već ponešto naučila i o osteoporozi i o lekovima navodim ime leka.
-Jeste. Taj. I znate, ja ga uzimam svakog tridesetog u mesecu.
-Dobro, gospođo...
-A znate, februar ima samo 28 dana! Šta da radim?
Ja, odmaknem slušalicu, zurim u nju i pokušavam da obuzdam smeh.
-Pa, gospođo, možete ili da popijete dvadesetosmog februara, ili ako, hoćete, prvog ili  drugog marta.
-Ah, ali da li će to imati nekih neželjenih efekata?
-Mislim da neće gospođo.
-Ali, vidite, ja sam ga do sada pila uvek tridesetog, a februar ima 28 dana!
-Znam gospođo, ne sekirajte se, slobodno ga popijte 28-og i od sada ga pijte svakog 28-og u mesecu.
Dubok uzdah.
-Dobro, hvala. - kratko oklevanje.- Znači, ništa neće smetati ako popijem 28-og?
-Neće, gospođo.
-Dobro, želim vam prijatan dan.
-Doviđenja.- na ivici suza sam spustila slušalicu i počela da se smejem, sve dok nije došla glavna sestra iz susedne sobe da vidi šta mi je.

*Anegdota je iz nenapisane i neobjavljene knjige "Interna, s ljubavlju" nastavku isto tako nenapisane i neobjavljene knjige "Interna, između nas", koje posvećujem mojim divnim kolegnicama sa odelenja koje su me naučile.

среда, фебруар 27, 2013

Tri gracije

ili nomenklatura putnika u gradskom prevozu po meni

Tri gracije, Primavera, S. Botičeli
Ja sam NERVOZNA. Moja primarna, jutarnja vrsta kada treba da uđem u krcatu 39-ku. Nemoguća misija, u kojoj bi i  Tomika izvisio. Najpre sam fina i molim ih da se pomere. Onda režim, gunđam... po potrebi i ujedam. Smetaju mi rančevi, torbe i kolica. Pitam se znaju li ostali da je bolje da ih ujede besna lisica nego ja? Protiv besnila su izmislili vakcinu. Protiv mene, nervozne, još uvek nisu. Ne znam da li planiraju?

TRI GRACIJE - ovu vrstu ćete lako prepoznati. To su tri tinejdžerke ili tri robusna studenta koji stoje nakačeni oko šipke na vratima, u pozi indetičnoj trima gracijama sa "La primavere." Nema teorijske šanse da se sklone odatle. Silaze ili stanicu posle vaše ili na poslednjoj. 

VERNIK - ovu vrstu mora da ste primetili. Krste se dok autobus skreće na dva desna točka na krivini pre stanice. Krste se kad uđu u autobus. Krste se kad isti prođe pored crkve. Krste se kad siđu. 

POŠLA KOKA NA PAZAR - sa kolicima, u 7.00. Ova vrsta se naručito sreće u autobusima i tramvajima koji prolaze pored velikih pijaca. 

SPRINTER ili TRKAČ -  ova vrsta se deli na dve podvrste i bezbroj varijeteta. Vrste su 

                  a) TRKAČ NA 200-300m SA PREPONAMA - primetili ste kad je počeo da sprinta kad je autobus počeo da se približava stanici. Vešto će preskočiti sve prepreke: kola, kante sa smećem, druge vrste na stanici i verovatno će ući u autobus pre vas.
                
                 b) TRKAČ NA KRATKE STAZE - bez obzira da li je ušao prvi ili poslednji, već je ošmekao prazno sedište i stuštio se na njega. Oštrina vida i brzina trkača su u suprotnoj proprociji od godina starosti, što su stariji, to su oštrookiji i brži.

ČITAČ -  još jedna vrsta sa mnogo podvrsta. 

                a) ČITAČ KNJIGE - moja druga, popodnevna vrsta, uglavnom se svrstam u nju kad se vraćam sa posla i ima slobodnog mesta. Obzirom na podvrstu DALJINSKI ČITAČ, o kojoj će takođe biti reči, preferiram da nosim knjige sa što sitnijim slovima ili pak Oxford Handbook of Clinical Medicine. Jeste da sa njom u tašni pištim ko luda u prodavnicama, ali to je lako podnošljiva i korisna žrtva.

               b) ČITAČ DNEVNE ŠTAMPE - ovo je najčešće jutarnja vrsta čitača. Češće živi u simbiozi sa daljinskim čitačem od prethodno opisane podvrste.

               c) DALJINSKI ČITAČ - parazitska podvrsta koja živi u simbiozi sa prethodne dve, nešto češće sa čitačem dnevne štampe. U zavisnosti od sposobnosti, čitaće vam preko glave, ramena, podvlačeći se ispod vas ili pak sa 20m razdaljine. Može se dogoditi da vas ljubazno zamoli da ne okrećete stranu dok i on ne pročita ili će pak samo ljutito uzdahnuti što ste je okrenuli pre vremena. Njegovog.

Daljinski čitač  može biti i sledeća vrsta, KOMENTATOR, koji ne samo što čita, već daje i vrlo rečite komentare na tekst, članak ili knjigu koju čitate. Često se sreće i podvrsta KOMENTATOR SA TURETOVIM SINDROMOM, koji komentare začinjuje i sočnim psovkama, proklinjući državu, vladu, gradski prevoz, BUS-plus, čovečanstvo ili vas jer ste mu okrenuli stranu.

...

(nastaviće se sledeći put kad ne budem mogla da ujutro uđem u 39-ku)



недеља, фебруар 17, 2013

4 čarobne reči


+ 1 zaista magična


Verovatno ste već u prvom razredu osnovne škole naučili da se rečca ne odvojeno piše u odričnim oblicima glagola (ne znam, ne smem, ne mogu...) uz, naravno, četiri izuzezka: NEĆU, NEMOJ, NISAM, NEMAM.


Verovatno su vas i pre prvog razreda roditelji (babe, dede, babatetke, pratetke i ostala svojta koja se baktala vašim uzgojem i utemeljivanjem ponašanja kao iz romana Mir-Jam) utuvili u glavu da je izuzetno nevaspitano i ružno starijoj osobi, pa još od autoriteta, ili, u goroj varijanti, bilo kojoj osobi, reći: NEĆU, NEMOJ, NISAM, NEMAM.

Ono što vam ni učitelj-ica, ni roditelji, babe, strinke i tetke nisu rekli da su ovo četiri čarobne, magične reći, čije će vas neupotrebljavanje ili delimično upotrebljavanje uvaliti u velike probleme i nevolje, pogotovo kad se vaše mirjamovsko vaspitanje susretne sa ovim modernim, pa vam ostaje da se češkate po glavi što ste ponovo ispali četvoronožna životinja, sa dugim ušima (ne, ne mislim na pufnastog belog zeku, već na onu što viče IA).

Dakle, mili moji, vreme vam je da naučite ove četiri čarobne reči i počnete da ih adekvatno upotrebljavate u situacijama.

Sledi mali igrkokaz da i vama, a i meni pojasni pravilnu upotrebu magičnih reči:

Situacija pre nego što ste, dobro, priznajem, pre nego što sam počela da ih upotrebljavam.

Tu-tu tu-tu.
- Halo? 
-E, ja sam! Jesi kod kuće?
-Jesam?!
-Super! Ti ono imaš lektiru za četvrti gimnazije (ubaciti ime knjige po želji)?
-Imam?!
-Super! Sad ću da dođem da mi pomogneš!
-Ovaj...
-Ajde, ajde, vidimo se za pola sata. Stavi kaficu, taman da popijemo dok mi pišeš sastav.
Tu-tu tu-tu

Kako bi ovaj razgovor zaista trebao da izgleda.


Tu-tu tu-tu.
- Halo? 
-E, ja sam! Jesi kod kuće?
-NISAM!
-Ma kako nisi, kad si mi se javila na telefon. Hahahaha. Ti ono imaš lektiru za četvrti gimnazije (ubaciti ime knjige po želji)?
-NEMAM!
-Kako bre, nemaš, znam da imaš. Sad ću da dođem da mi pomogneš!
-NEMOJ!
-Ma daj, šta te je spopalo? Samo da mi napišeš ovaj sastav za pismeni, majke mi, nisam stigao da pričitam, morao sam (ubaciti aktivnost po želji, od odlaska na fudbalsku utakmicu do odlaska na snimanje Grand šoua).
-NEĆU!
-Ma koji je tebi, lepo te pitam i molim, a ti se ponašaš kao...
-AVADA KEDAVRA!
Tu-tu tu-tu.

P.S. Ako se pitate zašto je moja magična reč Avada, a ne recimo Krucio, odgovor je jednostavan. Budala sa druge strane žice posle Krucia još i može da se oporavi, posle Avade oporavka nema.


среда, фебруар 06, 2013

Veselja su razna

Već sam napisala na ovom blogu da je jedna od najčešće korišćenih rečenica u mojoj kući:

"SVAKI LUDAK IMA SVOJE VESELJE!"

Možete je čuti kad pola sata pomeram zavese "...dva centimetra levo, tri desno, desno, desno, ne tvoje, moje desno, ono drugo desno, znaš li ti koja ti je desna ruka, uopšte?" budući da moja majka voli da joj zavese budu apsolutno savršeno nabrane.

Takođe se može čuti kad ja u jedanaest sati noću krenem da tražim šnalu koju sam poslednji put videla pre godinu dana (jer sam tada skratila kosu). Kreće frenatična potraga za uvek istom po kutijicama, fiokama, između žaba, na policama, u kupatilu, kuhinji, po tasnama, kovčežićima. Pri tom naravno histerično rasterujem polubunovne ukućne, koji uprkos ludačkom sjaju u krvavim očima i želji da me pridave, imaju iskrenu nameru da mi pomognu. Ponekad to nije šnala. Može da bude lak za nokte (trebalo mi je šest meseci i dva pomeranja polica sa knjigama da pronađem ljubičasti) ili pak obeleživač za knjige (kojih, onako usput, imam oko 500, jer ih godinama lovim i donosim u gomilama sa sajma).

Ali najekstremniji slučaj u porodici je Anka baštovanka ili moj brat od strica. Njegova pasija - polivanje dvorišta i pranje kola. I to posebno ako se sprema ili pljušti kiša. Problema nema, on će lepo otvoriti kišobran i prepustiti se uživanju. Normalno, uživaju i slučajni prolaznici i komšiluk. Kada pada kiša, verujte mi, u našoj ulici opadne rejting gledanja Pinku. Svi se lepo nalakte na prozore i uživaju u komendiji.

Jedne Nove Godine, posebno hladne i jedne od retkih snežnih, odlučio da opere mermerom obloženo stepenište koji vodi od ulaznih vrata do pretsoblja. Srećom (po mamu i mene) da su vrata bila zaključana, pa je stric prvi poleteo niz tek oprano i zaleđeno stepenište. Mileli smo posle, sa sve činijama i tortom, uz stepenice bar pola sata, dok se on smejao, poručujući mami i stricu da ako im zafali leda za viski slobodno uzmu onaj sa stepeništa. Naravno, morao je fenom da suši stepenište sve dok nije bilo moguće da se njime normalno siđe.