Странице

уторак, мај 29, 2012

Stihoklepanje

Svako ko je išao u osnovnu školu kasnih osamdesetih i početkom devedesetih sigurno se seća da su nam povremeno organizovali druženja sa pesnicima, nakon kojih je uglavnom sledilo i kupovina tek objavljene knjige poezije/stihoklepanja (uglavnom dečije-narodnooslobodilačke-rodoljubive-mešavine).
Trebale su potom da prođu godine i godine da bih ja zavolela poeziju, mada je tome doprinela činjenica da sam na recitatorskim takmičenjima osvajala drugo mesto zbog Preverove "Barbare" (verovatno sam jedina osoba koja se ne oduševljava ovom pesmom).
Čudesno ili ne, tek, kako sam završila sa osnovnom školom i više se nisam susretala sa tom vrstom promovisanja tek ispiljenih stihotvoraca, mislila sam da se sa ovom tradicijom prekinulo.
Ali kako sam samo mogla biti tako naivna!!!
Elem, pročitah danas u "Blicu" da je ova tradicija i dan danas živa i zdrava, a da deci umesto Pinkija i Boška Buhe uvaljuju neke druge junake u nekim drugim životnim situacijama.

Da se razumemo, volim više Noleta i loptice
Od Buhe i bombice.

Ali, pozivati decu da se klade na Noleta? E, to već nije my cup of tea.

Evo i sporne pesme:


Ja se kladim na Noleta

Ima jedna kladiona
Tamo na kraj stadiona

U koju bi svaki dinar
Ko poslednje zrno mlinar 

I najlepši miris cveta
Uložio na Noleta

Ne silazi meni s uma
Kakva bi to bila suma

Imućan bih bio velim
Da ne moram da je delim

Jer svi znaju šta mi vredi 
Da će Nole da pobedi

Kad sam je prvi put pročitala počela sam da se smejem. Pa sam blenula u neverici. Pa sam se opet smejala. Pa opet blenula... i na kraju skontala. Čovek je za ovo zaslužio, što reče moj drug na času, nagradu. Noblesovu. Što za književnost, što za ekonomiju.

Izgleda da će klinici kad krenu sa ćaletom prvi put na kladžu sa sobom da ponesu i ovu knjigu kao siguran vodič kroz taj čudesni svet.

I za kraj još malo mog stihoklepanja.

Na vreme da nauče osnovci
Na šta da se troše novci
Udrite ljudi na sva zvona
Mesto škole, pravac kladiona!!!


P.P.S. Deco, jeste li spremni da analiziramo ovu pesmu???



недеља, мај 27, 2012

Potpuno istinita ispovest jedne evrovizijoholičarke


U poslednje vreme se sve više i više reči završava na ovo „-holičrke“, pa rekoh, 'ajd i ja da ga iskoristim u ovoj prilici.

Dakle, pošto sam rešila da budem potpuno iskrena u ovom pisaniju, ajde da počnemo sa priznanjem da je redovno pratim Evroviziju još od malena. Kao što su januar, februar i mart posvećeni godišnjem praćenju umetničkog klizanja, tako je maj posvećen Evrovizijici.

Da li slušam muziku koja se propagira na ovom festivalu? Pa, obzirom na pesme koje dominiraju njime poslednjih godina, ne bih rekla. Pamtim pobednike, dobro ne baš svake godine, ali ih uglavnom zapamtim. :)
Ono što mene prikuje za mali ekran jeste evrovizijsko glasanje. I poslednjih nekoliko godina jadikovanje britanske štampe jutro nakon finala.

Kad je glasanje u pitanju, mislim da nema veće zabave od njega. Sat i po vremena čiste smejurije i tačnog predviđanja ko će kome dati komšijskih dvanaest poena. Uglavnom, da imam aspiracije ka klađenju, a nemam, mogla bih lepo da se oparim jer pogodim tačno ko će biti na prvom ili drugom mestu... otpozadi.

Hvala ti Velika Britanijo, gotovo me nikad nisi izneverila!

Elem, nakon noćne smejurije - glasanja, ujutro kreće nova smejurija iliti rekacije britanske štampe na osvojenom plasmanu. Jutarnja kafa, štangla čokolade i narednih sat-dva provedem smejući se najslađe naricanju njihovih novinara. Ne znam da li su upoznati sa naricanjem sestre Batrićeve iz „Gorskog vjenca“ ali joj se opasno približavaju i mislim da će je naredne godine i nju nadmašiti. Svi su im krivi, naravno, osim njih samih. I komšijsko / blokovsko glasanje, i ukus nove publike (koja nije ni bila rođena sedamdesetih godina kada je njihov poslednji predstavnik bio popularan), i činjenica da je Evrovizija odavno Evroazijovizija sa tenedncijom prerasta u Svetskoviziju (imam neki predosećaj), i njihove komšije koje im ne daju dvanaest poena (trebalo bi da porade na dobrosusesdskim odnosima) i glasanje dijaspore (pa ko im kriv kad su im Australija i Kanada - dijaspora) i tako dalje i tako bliže.

Pre par godina dala sam jednu preporuku / recept za pobedu gordom Albionu, a sada, pošto vidim da me ništa ne slušaju sledi i druga. Zapravo, ovo je više molba evrovizijskom odboru. Draga gospodo, molim vas da sledeće godine dozvolite Britancima da glasaju sami za sebe. Ne verujem da će pobediti, ali samo da još jednom čuju ono:

Grande-Bretagne douze points!”

недеља, мај 13, 2012

Zeleno volim te zeleno


Da li se i vama događa da krajem februara imate utisak da biste i travu žvakali samo zato što je zelena? A onda, srećom, dođe proleće u svoj svojoj zelenoj raskoši. Ovo je moj mali omaž Lorki i zelenoj raskoši proleća.

Zeleno, volim te zeleno

Zeleni spanać i zelena blitva
Crvene rotvice međ zelenim lišćem svojim
Mladi kupus i zelena salata
Zeleno zelje i krastavci
Zeleno volim te zeleno
Zeleni kelj i prokelj i brokuli
(ističe im sezona, ali su zeleni)
I najbolje od svega zelene tikvice
Zeleni listovi maslačaka
Dok vetar nosi njihov beli cvet
Zeleno volim te zeleno
Zelena keleraba i peršun i mirođija
I mladi luk i praziluk.
Zelene kajsije i šljive
(mada će vas posle boleti stomak,
Ali nije važno!)
Samo da je zeleno
Zeleno volim te zeleno

P.S. Mislim da sam zaboravila koprive, mlade, zelene, u piti, ali evo dodajem ih u postskriptumu iako će mi ožariti prste. A rukolu nisam namerno spomenula, bolji je list maslačka.

четвртак, мај 03, 2012

Prvi put sa ćaletom na kladžu




Pre nekoliko godina, onako, iz puke dosade, a možda i zato što mi je dosadilo da prebrojavam bele jugiće iz tramvaja, odlučila sam da prebrojim sve kladionice od Autkomande do svoje biblioteke br. 2 koja je na nekih 7 stanica uz Stepu.

Sve u svemu, na tom potezu od 7 stanica tramvaja ima 2 biblioteke, 1 gimnazija, 1 ispostava Doma zdravlja i preko 15 kladionica i kockarnica. Što sa jedne, što sa druge strane ulice. Banke i menjačnice sam odbila da brojim jer iako niču k'o pečurke posle kiše, nisu mi bile toliko zanimljive kao mesto okupljanja omladine, da ne kažem tinejdžera.

Kad su moji bili mladi, postojali su korzoi. Mi smo vreme ubijali u parkićima i na ćoškovima. A današnji, neki novi, moderni klinci, vreme ubijaju u kladionici. I nikako, ali nikako mi ne ide u glavu šta će oni tamo, ni otkuda im pare za kladionicu, niti da li oni koji im daju te pare, roditelji valjda, znaju da njihova zlata ne troše parice na užinicu i sokić, već na kvote i tikete i... ajde, uputite me u tu termionologiju, stvarno sam glupa za to.
 

Kao što ne verujem da postoji laka i teška droga, tako ne verujem da su kladionice tek nevini oblik zabave današnjih klinaca. Klađenje je klađenje, kocka je kocka.

Sećate se gazda Mitra, nekadašnjeg bogataša, uglednog i poštovanog gazde, potom ogrezlog u kocku? U znak pokajanja on svog sina vodi na jutrenje. A danas, danas se sve, bojim se, izmetnulo. Danas moderni i kul ćalci svoju mušku čeljad prvi put vode sa sobom u kladžu.

Tjah.

I, za kraj, kao šlag na tortu, čuh juče na ekraneli da su kladionice raspisale kvote za izbore. Dakle, dali su nam igara. A šta je sa hlebom?

Što reče jedan moj prijatelj, hleb stiže posle izbora.

P.S. Malo političarenja pre izborne tišine, zlatne, divne, predivne tišine. Proglašavam naredna dva dana za dva najlepša dana u ovoj godini!