Странице

среда, мај 27, 2009

Tresnje u limuzini

Cesto idem sa mamom na pijac. Prvo, mala setnja u subotnje pre podne, drugo: treba joj neko da vuce torbe i kolica uzbrdo, a trece: ima neku cudnu ideju kako bih ja trebala da znam da izabereme kilo krompira... ;)

U poslednjih par godina primetila sam da su cene onog domaceg voca, koje maltene raste u svakom dvoristu, astronomske. Secam se da je pre par godina kilogram kajsija kostao oko 200 dinara, na sta sam ja ljubazno pitala seljaka da ih kojim slucajem ne uvozi iz Ugande. Pa banane su bile oko 60 dinara istog dana, na susednoj tezgi.

Cak i vise nego cena kajsija, ovog proleca kosnula me je cena prvih tresanja. Ne onih krupnih, gotovo crnih i slatkih, preslatkih, vec malih, jos uvek zelenih tresanja koje cestito sunca nisu ni videle. O zrelosti da ne pricam. Te male, zelene tresnjice stajale su 300 dinara. Stajala sam shokirana pred tezgom, sa sve razvaljenom vilicom. Pitah gosn nakupca odakle su tresnje, a on mi navede neko selo u blizini Beograda (ma, od silnog jeda sam zaboravila koje).

~Pa, lepo...~ rekoh mu ja slatko.~ A zasto kostaju 300 dinara kilogram? Da ih mozda niste limuzinom dovezli i to jednu po jednu?

Srecom da je moja majka pametnija od mene, pa me je na vreme odvukla odatle, jer sam vec bila spremna da se svadjam zbog cega tresnje koje u mom dvoristu kostaju koliko da se dovuku merdevine i natera stric da se popne (a to ce reci sladja kafa i viski sa jednom kockom leda) poskupe na 300 dinara 300 metara nizbrdo.