Странице

понедељак, јануар 16, 2012

Duhovi prošlih Novih godina – II deo


U mojoj porodici je prvi januar bio rezervisan za odlazak na porodični ručak kod mamine tetke i teče. Prvo što je svima padalo u oči kad se stigne tamo i razreši svih kaputa, šalova, kapa i čizama bila je velika jelka sa još većom gomilom poklona ispod nje. Samo je prve godine mog rođenja mama napravila grešku i pitala moju baba-tetku, Vevu, da li je ona to za sve kupila poklone.
-Ne,- glasio je odgovor.-Ovi su za malecku.
Iako je naravno uvek bilo poklona za sve prisutne, gomila ispod jelka bila je za malecku, bumbara, jedino i pa, moram tako reći, eksperimentalno unuče (na žalost niko od mojih baba i deda sa majčine strane nije dočekao da rođenje mojih sestara od ujaka dvadeset, odn. dvadeset i kusur godina kasnije). Nisu to bili neki preterano skupi pokloni, da se razumemo, nova kutija TOZ-ovih bojica (najviše sam volela one komplete od 24 i 36 boje), slagalice, kocke, punjene igračke, knjige (uvek sam dobijala knjige od svoje porodice), slatkiši i obavezno, jutena vreća (i danas je čuvam za neke nove klince) puna pomorandži.
Nakon što bi svaki poklon bio razvijen i dočekan ushićenim vriskom, šareni papiri i trake bi se sklanjali,  a televizor bi se palio. Tačno u 11 časova počinjao je bečki novogodišnji koncert, koga smo svi zajedno gledali, slušali, a poneki valcer i odigrali. Dnevna soba je bila dovoljno velika da se po njoj zavrti uz zvuke „Priča iz bečke šume“ ili „Na lepom plavom Dunavu“. Posle toga je sledilo gledanje ski-skokova, muški deo familije bi uvek malo odgunđao, jer su ih uvek pozivom na ručak prekidali.
Naravno, trpeza je uvek bila bogata. Sitni kolači isečeni i poređani pod konac bili su obavezni zalogaj uz kafu. Za njih je bila specijalista moja pra-tetka, sestra moje prababe, baka Ruža koja ih je sekla uz pomoć centimetra i posebno išrafiranog kartona. Mama tvrdi da je ona umela da iseče na parčiće prase i ponovo ga sastavi, ja se toga nešto baš i ne sećam, ali njeni sitni kolači i uh, pita od višanja su bili nenadmašni. Zapravo, ni dan danas nisam probala pitu od višanja kakvu je ona umela da napravi. A  drugo jelo kog pamtim bile su punjene kisele paprike. Uh, uh, uh... i dan danas mogu da osetim njihov miris i ukus.
Kada su oni ostarili i polako nas napustili, to porodično okupljanje prvog januara najpre je preuzela moja mama, ali smo nekako počeli da se osipamo. Pa ipak neke stvari su ostale iste. Kićenje jelke/jelki i čitavog stana. Kupovina bar jednog novog ukrasa. Gomila sitnih poklona i bar po jedan za one za koje znam da će doći. Jutena vreća sa pomorandžama. Sitni kolači isečeni pod konac. Tapšanje uz „Radecki marš“.
Ponekad, prvog januara, kad se na televizoru u 11 sati pojavi evrovizijska špica kao najava koncerta počnem da se osvrćem preko ramena, kao da čekam nekog. Ali njih, zbog kojih su te prošle Nove godine bile tako lepe i posebne više nema.

четвртак, јануар 05, 2012

Plastični Božić


Danas sam na vestima čula da su vazda preuzetljivi Kinezi, koji u ovoj zemlji drže monopol nad novogodišnjim džidža-bidžama, ove godine svojim vernim srpskim mušterijama, pored šarenih lampiona i plastičnih kugli, ponudili i plastični badnjak.

Ostala sam bez teksta.

Znam, sada bi svako mogao da mi kaže u oči da sam licemer, budući da imam plastičnu novogdišnju jelku, ali izvin'te, nekako mi to nije isto. Jednostavno nije. Možda je to zbog toga što smo u kući oduvek imali plastičnu jelku, pa sam se nekako srodila sa idejom. Radi zimskog doživljaja i mirisa, kupimo nekoliko grana jelke i stavimo u  vaznu, ali nikad nisam imala jelku u busenu, a još manje sečenu jelku. Badnjak  i slama, i 27-godišnje pile koje pijuče za svojim dedom dok on pozdravlja dolazak Badnje večeri i Božića i Nove godine bili su uvek pravi (mog brata od strica je nekako posle dvadesete godine bilo sramota da pijuče, ali ja sam uživala u svakom momentu).

Nakon ovog poslovnog poteza, ne znam šta je na sledeće na redu? Plastična slama posuta plastičnim orasima uz plastičnu Badnju večeru i plastične osmehe na ustima? Ne znam... ne razumem... a ni ne želim da razumem.

Hm, za kraj još malo predprazničnog gunđanja.

Druga stvar koju sam čula na televiziji jeste kako je za božićnu trpezu obavezno praseće i jagnjeće pečenje. Ne jedno ili drugo nego oba, i uz to još neko meso, može piletina. Prvo što mi je palo na pamet bilo je  jagnje ušiveno u prase, a u jagnjetu ušiven pevac, u pevcu jaje, a sve to ubačeno u vola! Pa da se zna kako se Božić slavi.

Nekad je Božić bio dan kada se porodica okupljala oko prazničnog ručka i uživala koliko u trpezi,  toliko i u društvu milih i dragih. Nekada je doduše i slava bila dan da se vidiš sa prijatelima i uz slavsko žito i sitne kolače prozboriš koju, a onda da posetiš još najmanje dva tri prijatelja, kuma ili rođaka.

Ispada na žalost da se i jedno i drugo svelo na dva „p“
1, prejedanje
i
2, prangijanje

Tjah. Odoh ja da pomognem majci da zamesi česnicu. Možda će ove godine para biti u mom delu kolača.

P.S. Pitam se, kako li gori plastični badnjak?

среда, јануар 04, 2012

Duhovi prošlih Novih godina – jedno malo sentimentalno putovanje (I deo)



Prvu novogodišnju jelku kupili su moji roditelji prve godine svog braka. Bila je to tada veoma lepa i skupa italijanska jelka sa malim šišarkama koje su se navlačile na vrh svake grane, što jeste lepo izgledalo, ali trebalo je bar pola sata tokom kićenja jelke da se svaka namesti na svoje mesto. Ta jelka je dugo poživela u našem domu, nekih tridesetak godina, sve dok se od četinara nije pretvorila u listopadno drvo, pa smo je morali zameniti drugom. Meni je teško pao rastanak sa njom, ali jednostavno, odslužila je svoje. Po svemu sudeći sa njom je u kontejner odletela i malena veštačka jelka, već tri godine mama i ja kuću okrećemo naglavačke a nje nema pa nema.
Prva jelka
Te iste prve Nove godine (1977-78) kupili su i prve staklene ukrase. Mama kaže da je samo tada pokušala da okiti jelku, tata bi svaku kuglu koju bi ona zakačila jednostavno skinuo i posle nekoliko trenutaka dubokog razmišljanja i estetskog procenjivanja drveta pred njima okačio je na potpuno suprotnu stranu. Na kraju je digla ruke i pustila ga da sam kiti jelku, radosan kao malo dete. Bila je to, mislim, njegova prva jelka u životu.
                                                                         Mala jelka n-ta po redu
Posle te prve NG u našu kuću se uselilo mnogo staklenih ukrasa, neki su dokupljivani da bi nadomestili razbijene, a kasnije je moja baka, mamina mama, imala običaj da mi za svaku novu godinu kupi po jedan poseban ukras. Za mene je najlepši doživljaj pred novogdišnje praznike bio odlazak u veliku Robnu kuću u Maserikovoj, u kupovinu novogodišnjih ukrasa. Bilo ih je na policama raznih, kugli, dugačkih i oblih limeta, šišarki i deda mrazova, u svim duginim bojama, sa srebrnim i zlatnima šarama. Čini mi se da danas više nema takvog izbora ni takvih kugli kakve su bile kad sam bila mala.
Nova jelka
S vremenom, nakon tatine smrti, ja sam preuzela na sebe kićenje novogdišnje jelke, a u kolekciju ukrasa su ušli ukrasi iz detinjstva moje mame i ujaka. Njih čuvam sa posebnom pažnjom, iako poslednjih godina sve ređe i ređe vadim te ukrase iz kutija. Postali su jako krhki i nekako previše dragoceni da bih ih izložila razornim rukama i nogama nehajnih novogodišnjih gostiju. Drugim rečima, otakako je moj brat od ujaka bacio jastuk sa stolice na jelku ne bi li mi privukao pažnju, besan što pričam sa njegovim starijim bratom, novu veliku jelku smo zamenili onim malim koje mogu da popnem na vitrinu, na bezbednu visinu, a staklene ukrase sam zamenila plastičnim. Jeste da nisu onako lepi i da nemaju onu patinu dragih uspomena prevučenu preko svojih blistavih površina, ali sam ovako sigurna da se niko (čitaj ja) neće poseći na krhotine  i provesti narednih nekoliko godina pateći za ukrasom.

Ono što je interesantno, moja macana-cicana ove NG, svoje prve kod nas, uopšte nije pokazala neko značajno interesovanje za jelke. Voli kad je dam plastičnu kuglu da je juri po podu, valjda zato što ne ide pravilno kao lopta i što joj zaniljivo zvecka, ali jelke uopšte nije dirala. Dobra neka cicana-macana.

понедељак, јануар 02, 2012

Novogodišnja slovenska antiteza

Ajmo malo novogodišnje slovenske antiteze:

Što se nama to prozori tresu?
Ja l' udaraju od grada topovi?
Ja l' šenluče drage komšije?
Ja l' se ljute naši svetitelji?
Nit udaraju od grada topovi
Nit šenluče drage komšije
Nit se ljute naši svetitelji
Već dečurlija baca petarde
Ima ć' sutra doktori muka!
 
Pre nekoliko godina, dok sam još bila student medicine pun entuzijazma (i ne, varate se ako mislite da me je taj entuzijazam napustio, tu je on, alive and well), profesor oftalmologije nas je, svoju grupu kojoj je držao vežbe, pozvao da svratimo na njegovo dežurstvo na klinici drugog januara. Mogu vam samo reći da je profesor držao odlične vežbe i da se i dan danas pridržavam njegova dva saveta mladim entuzijastičnim doktorima:
  1. Prevrni kapak i ispiraj, ispiraj, ispiraj, ispiraj i kad misliš da si dovoljno ispirao oko, nastavi da ispiraš.

i
2. Nemoj prčakti po očima nego ga (pacijenta) pošalji oftalmologu što pre.

te se tog drugog januara pojavila gotovo cela grupa na klinici za očne bolesti. Profesor nije nameravao da nas zadržava mnogo, tek toliko da budemo sa njim u viziti i obiđemo sveže pristigle novogodišnje pacijente, jer se studentima retko pruža prilika da na vežbama vide urgentna stanja u oftalmologiji. To je definitivno bila nezaboravna vizita na kojoj smo svašta videli, izmeđ ostalog kako može da se završi "prijateljska" razmirica komplikovana srčom od čaše u oku i naravno, posledice delovanja petardi.
 I ponekad mi se čini da bih vrlo rado povela školarce u tu vizitu već u decembru kada se na beogradskim ulicama pojave prve pirotehničke najave predstojećih praznika. Kako živim preko puta osnovne škole, taj praznično-pirotehnički period traje od recimo početka decembra pa sve negde do Sv. Save. Nema dana da ne odjeknu bar dvadesetak što petardi, što onih takozvanih "topovskih udara" od kojih se moja mačka zavlači pod krevet, a i ja nakon što prestane da mi zuji u ušima dobijem istu želju. Znam da se ove nove generacije slabo sećaju, ali mene taj pištavi, zviždavi zvuk, potmuli prasak i zveckanje prozora suviše podseća na bombardovanje.
Da ne bih bila licemer, moram odmah da priznam da su svojevremeno mama i stic umeli da kupe petarde bratu i meni, ukupno po dve svakom, koje bismo s krajnjim oprezom i pod njihovim nadzorom bacili u sneg uz veoma efektno pšššššššš i eventualno podizanje omanje gomile snega u vazduh. Onog momenta kada su shvatili da sam ja nesposobna da zaplim normalno šibicu, odustali su od toga.
 
P.S. Namerno nisam postavila nijednu uznemiravajuću sliku, dovoljno je da ukucate petarde na Google images i sve će vam biti jasno.