Странице

субота, децембар 31, 2011

Srećna Nova 2012 godina

U narednoj, 2012. godini, želim vam da iskoristite svaki tenutak, svaki minut, svaku sekundu.

Svakog dana ugađajte drugima, ali sebi: pustite svoju omiljenu pesmu, pročitajte neku dobru knjigu, pojedite parčence svoje omiljene čokolade.

Zagrlite osobu koju volite. I nađite nekog da zagrli vas.

Smešite se.

Smešite se kad vam drugi kažu da ste ekscentrični.

Smešite se kad vam drugi kažu da ste egocentrični.

Smešite se kad vam drugi kažu da se ovoj zemlji samo jos ludaci smeju. Ovo je davno od "zemlje seljaka" postala zemlja ludaka.





Kupite sebi ružičaste naočare i posmatrajte svet kroz njih. Izgledaće vam mnogo lepši.

Među svim tim silnim zvezdama na nebu pronađite svoje sunce.

Razmišljajte svojom glavom, cenite tuđe mišljenje, ali se držite svog.

Naučite da volite sebe da biste mogli da volite druge.

Puno zdravlja, ljubavi, sreće i uspeha želi vam svima vaša

Zorana


четвртак, децембар 01, 2011

365


Danas je svetski dan borbe protiv SIDE (AIDS-a). Ili kako pročitah u statusu na Facebook-u Sidovdan. Ovo potonje je meni malo morbidno zazvučalo, ali eh,  možda drugima zvuči zabavno i smešno. Da umreš od smeha – smešno

O tome šta je SIDA, a šta HIV infekcija pisala sam pre nekoliko godina, pa se ne bih ponavljala. O tome koliko je važno na vreme se informisati o značaju ove pošasti, kuge 20-tog (a kako je krenulo i 21-og) veka bombardovaće vas na ovaj dan na televiziji, u novinama, na internetu, radiju. Tek sva sredstva informisanja će bar delić svog prostora i vremena utrošiti na edukaciju širokog građanstva o SIDI.

Na ulici ćete sresti simpatične devojke, zakićene crvenom mašnicom na reveru jakne, koje će vam deliti kondome, a naćićete i poneki spakovan uz vaš omiljen ženski časopis. Zagledala sam danas i one muške, i gle, nekako nisam uspela da primetim da i oni svoje čitatelje obradovali ovakvim malim i zgodnim poklončićem. Da li to znači da i dalje važi mišljenje u ovoj zemlji da je žena ta koja mora da vodi računa o sopstvenoj, i posledični, partnerovoj zaštiti?  Nađoh negde na internetu poražavajući podatak da Srbi koriste otprilike jedan kondom godišnje. Ukoliko ga na recikliraju zbog štednje, ispada da je taj jedan kondom baš onaj koji ga besplatno dobiju na ovaj dan.

A sutra? Šta će biti sutra, kada sredstva informisanja prestanu da vam pričaju šta je HIV? Kada nestanu ljupke devojke sa ulica, a mašnice se sa revera i jakni premeste u kosu, kao i svaki drugi modni detalj?

Lepo je što se 1.12. obeležava kao svetski dan borbe protiv SIDE. Ali valja ne zaboraviti da bi ta borba trebala da traje svih 365 dana u godini.

Za kraj, postavljam ponovo upitinik o SIDI i HIV-u, prekucan pre par godina iz priručnika za socijalnu medicinu.

Na sledeca pitanja postoji jedan tacan odgovor:

1. Da li postoji test koji će vam pokazati da li ste zaraženi HIV-om?
Da
Ne

2. Osoba koja izgleda potpuno zdravo mže biti zaražena HIV-om?
Da
Ne

3. Da bi ste dobili AIDS/SIDU treba da budete homoskesualac ili narkoman?
Da
Ne

4. Seks bez zaštite, sa mnogo partnera povećava vašu šansu da se zarazite HIV-om?
Da
Ne

5. Da li je isto biti zaražen HIV-om i imati SIDU?
Da
Ne

Na sledeca pitanja ima više tačnih odgovora:

6. HIV se prenosi putem:

~krvi
~pljuvačke
~semene tečnosti/ sperme
~znoja
~vaginalnog sekreta
~kose
~majčinog mleka
~kože
~povraćane mase
~izmeta
~mokraće
~suza
~ujedom ineskta

7. Pri kojoj od sledećih aktivnosti postoji rizik da se zarazite HIV-om (pod pretpostavkom da u svakoj aktivnosti postoji veza sa osobom koja je zaražena HIV-om):

~poljubac/ljubljenje
~upotreba zajedničkog brijača
~transfuzija krvi
~zagrljaj/ grljenje
~osoba sa AIDS-om kija/ kašlje na vas
~korišćenje tuđe odeće
~zajednička upotraba igala
~nezaštićeni vaginalni/ analni seks
~izbacivanje sperme u usta
~lizanje polnog organa žene
~zajedničko korišćenje toaleta ili bazena za plivanje

8. Ako ste HIV pozitivni vi:

~imate AIDS/ SIDU
~imate pred sobom jos mnogo godina uspešnog života
~vi možete inficirati druge ljude

9. Ako ste HIV negativni vi:

~otporni ste na HIV infekciju
~nije potrebno dda menjate svoje ponašanje u seksu
~niste zaraženi, za sada, HIV-om

10. Da li su ljudi samim tim što pripadaju nekoj od navedenih grupa po velikim rizikom da se zaraze HIV-om:

~homoseksualci da / ne
~narkomani da / ne
~heteroseksualci da / ne
~prostitutke da / ne
~biseksulaci da / ne

понедељак, новембар 28, 2011

Postupaonica


"To je još jedan decji praznik. Postupaonica se mesi onog dana kada dete napravi, samostalno, svoj prvi korak. Majka ce za taj dan pripremiti: veliku pogacu na koji ce naredati: pero, paru, lenjir, knjigu, termometar, kolac i mnoge druge stvari koje predskazuju buduci život. Na taj dan pozovu se manja i veca deca iz porodice i komšiluka. Pogaca sa stvarima stavi se na nisku stolicu, a dete pusti da samo, prvi put, pristupi postupaonici. Ono što bude uzelo sa pogace, bice u isto vreme i predskazanje njegovog buduceg profesionalnog opredelenja. Ostala deca hvataju pogacu, lome je i nose. Postupaonica se može praviti kao pita ali prazna tj. nenadevena."
 Serbianfood


Prvi put sam se sa ovim običajem srela čitajući Nušićevu „Autobiografiju“ i slatko se ismejala njegovom opisu ovog velikog događaja u životu tek prohodalog dečaka. Naravno, slatko sam se ismejala i čitavoj knjizi, kojoj se rado vraćam, s vremena na vreme, kada poželim da me stomak zaboli od silna smejanja.

"U to doba kada sam prohodao, najvažniji događaj je bio: postupaonica. To je onaj lepi naš običaj da se detetu kad prohoda lomi pogača nad glavom. Ali pre što će se pogača prelomiti, na nju se stavljaju razni predmeti i stavlja pred dete, te se pusti da se samo maši, i ono čega se maši – tako se tumači – biće mu poziv u životu."

B. Nušić “Autobiografija“

Ali zašto vam ja  sve ovo pišem?

Odogovor je jednostavan. Ostalo je malo više od mesec dana do Nove godine, a mene je počelo da hvata pretpraznično raspoloženje. U ovo doba godine ja sam sva nekako raznežena i mekana, ma prosto se topim kao maslac. I naravno, uvek me obuzme slatka seta dok se sećam nekih davnih Novih godina. Zato evo jedne priče o tome zašto ne valja kupovati deci različite poklone za Novu godinu i postupaoničkoj ulozi istog na razvojne puteve mog brata od strica.


Elem, moja mati ni dan danas ne može razložno da objasni zbog čega je odlučila da nam te Nove godine kupi dva različita poklona. Mom bratu od strica je bilo 4 i po godine, ja sam bila godinu dana mlađa od njega. Pošto je on, je l'te decak, kupila mu je komplet „Mali mehaničar“. Sa plastičnim čekićem, šrafovima, bonsekom... šta ti ja znam. Ja sam, nakon cepanja šarenog papira, otkrila da sam dobila set „Mali doktor“. Istog momenta kad sam ga razvila, brat je bacio onog jadnog „Malog mehaničara“ i pritrčao mi. Dohvatio je mog „Malog doktora“ i počeo svesrdno da mi ga otima iz ruku. Neverovatno je koliko trogodišnjakinje mogu biti snažne, kad se zainate! Tek, ciku, viku i dreku, prekinula je moja majka razdvojivši nas. Na kraju tog burnog događaja, on je završio sa stomatološkim ogldalcetom iz kompleta i bubrežnjakom, a ja sa stetoskopom i kutijom sa vatom. On je postao stomatolog. Ja sam postala doktor.

Ajde, recite sada da je to slučajnost.

Ja vam odgovaram pooooostuuuuupaooonicaaaaa!!!

Jedno malo pitanje za Vas, štovani čitatelji. U današnje vreme, i sudeći po željama današnje dece, šta bi valjalo staviti na postupaonicu? Nekad su to bili pero, para, knjiga, lenjir,  toplomer za pisca, trgovca, naučnika, inižinjera, lekara... a danas? Cipela sa štiklom, možda za neku buduću manekenku-voditeljku-glumicu? Mikrofon za buduću pevačicu? Pištolj za žestokog momka? Eh...

P.S. Avaj, nisam uspela da nađem slike originalnih setova igračaka koje smo dobili, ali mislim da još uvek imam sačuvan bubrežnjak (preotela sam mu ga na kraju ;D)

уторак, новембар 22, 2011

U poznu jesen



"Čuj kako jače vetar kroz puste poljane naše
i guste slojeve magle u vlažni valja do
S krikom uzleće gavran i kruži nad mojom glavom
mutno je nebo svo,"
V.Ilić


Eto, stigao je i novembar sa svojim sivim nebom, ledenim vetrom koji nekako uspeva da mi zaledi kosti, injem nahvatanim na prozorima kola dok bauljam kroz jutarnju maglu ka autobuskoj stanici.  Dok uz kafu na poslu pokušavam da se rasanim, čini mi se da bih se najradije sklupčala negde u zimski san i prespavala sve do proleća. Do nekih prijatnih +23°C.

Ruke su mi u ovo doba godine ledene i pored vunenih rukavica, a noge i pored dva para čarapa i trećih, onih debelih, vunenih, donešenih sa Zlatibora, su prijatne arktičke temperature. Zapravo, da na Južnom polu vladaju temperature slične temperaturi mojih stopala, pingvini bi takve uslove proglasili nehumanim i neodgovarajućim za život.  A onda, pored hladnoće u vazduhu namirišem miris kestenja.
 Pečenog.

Neki smatraju da je Pariz najlepši kad s proleća cvetaju kesteni.  A ja mislim da je najlepši grad Beograd kada u novembru ulicama zamiriše pečeno kestenje. Da se ja pitam, decu bi u školama učili da ranu jesen smenjuje pozna onda kada prodavce pečenih kukuruza smene prodavci pečenog kestenja.

I dok se jedan po jedan kesten topi u mojim ustima zaboravljam na hladnoću i maglu i jedva čekam da padne prvi sneg.

P.S. Čudno, ali ja ove godine nisam videla prodavce pečenog kestenja. Takođe, nisam videla ni da kestenje može da se kupi na pijacama. Ako ih vidite negde, pečene ili spremne da se stave u rernu, javite mi molim vas.

уторак, новембар 08, 2011

La Diva



 Prvi put sam Montserat Kabalje čula 1992. godine na otvaranja  Olimpijskih igara u Barseloni i ostala sam zadivljena njenim čarobnim glasom. 




Do tada sam već uveliko smatrala sebe ljubteljem klasične muzike, raskošni glas Dive me je zauvek uvrstio i među ljubitelje opere. Kasnije sam, posredstvom interneta uspela da odslušam njena izvođenja raznih arija, pa i da odgledam nekoliko koncerata. Na žalost, moja volonterska plata, koja u svom bruto i neto iznosu iznosi tačno nula dinara (i cifrom, 0 din.) nije mi pružila mogućnost da kupim kartu za koncert u Areni. I, moram da priznam, da me je jako obradovala vest da će RTS snimiti koncert i pustiti ga u dogledno vreme.

Jedna mala digresija u vezi RTS i snimka koncerta, obećavam da ću se potom vratiti na Divu. Znam da mnogima nije draga uređivačka politika RTS (baš sam ovo fino sročila, zar ne?). Ali, zahvaljući koncertima u 12h ili pak 24h koji su se nekada davali na drugom kanalu, ja sam (a verujem i mnogi drugi) bila u prilici da poslušam koncerte poznatih simfonijskih orkestara, da odgledam opere i balete. Videla sam Margo Fontejn kao belog labuda, Nurejeva i Barašnjikova kao prinčeve, uživala sam u glasovima tri tenora, i jedne nezaboravne noći odlgedala „Labudovo jezero“ u postavci Metjua Borna (Matthew Bourne), sa sjajnim (i prelepim) Adamom Kuperom (Adam Cooper) u ulozi belog labuda. 

Adam Kuper

 
Da se vratim Montserat i koncertu. 

Prva stvar koju sam juce, dan nakon koncerta, učinila, bila je da pogledam novinarske izveštaje. Čudno, imala sam utisak da je sve do jednog pisao jedan te isti novinar, budući da su svi imali potpuno isti siže. Mali hvalospev Divi, nabrajanje arija koje je izvela sama ili sa svojim gostima, pohvala arijama koje je izvela na bis i na koncu, reakcije publike koja je sa koncerta izašla pod utiskom da su dali pare za džabe. Bili su nezadovoljni svim i svačim. Montseratinim glasom, gostima, činjenicom da je otpevala sedam arija (ne znam da li su organizatori koncerta napisali i koliko arija bi trebali da dobiju sa cenom kupljenje karte), činjenicom da više nema onaj čarobni, raskošni glas... i tako dalje, i tako bliže.

Da se razumemo, Diva ima 78 god. Naravno da joj glas nije isti kao pre deset ili dvadeset godina. Zar su to mogli i očekivati? Jedna stvar je slušati Monserat od pre dvadeset godina na „Youtube-u“, potpuno  druga slušati je uživo. Pa i pored te činjenice, ubeđena sam da joj je glas lepši i raskošniji od glasova mnogobrojnih mlađih samozvanih diva, divica i lokalnih zvezdica čijim nas snimcima koncerata zasipaju sa određenih komercijalnih televizija u najgledanijim popodnevnim ili večernjim terminima (za razliku od podnevnih i kasno noćnih termina rezervisanih za klasičnu muziku).
Vama, nezadovoljnicima i snobovima upućujem ove reči. Ako vam je zaista žao tih para što ste dali za koncert, šta da vam kažem? Meni ne bi bilo žao. Nikad. Ovo je bila možda poslednja prilika da čujete jednu zaista pravu Divu u Beogradu. Imali ste tu čast. Poštujte to.

Ili sledeći put ostavite te pare na stranu, zatrebaće vam kada nastupa neka lokalna „diva“.
Ne, nisam mislila na operske dive, nisam sigurna ni da im znate imena.

P.S. Da li se meni čini, ili su slični komentari nezadovoljstva izrečeni i nakon poslednjeg Pavarotijevog koncerta?

субота, октобар 15, 2011

A spoon full of sugar



Davno sam rekla da sam odlučila da izbacim svaku ideju o liemerju na ovom blogu. Zato evo jednog iskrenog priznanja: Ja, autor ovog bloga, volim da čitam romane Mir-Jam. A u poslednje vreme, obožavam da gledam Ivana Bosiljčića u ekranizacijama gorepomenutih knjiga. 

Od svoje desete godine, kada sam ih prvi put pročitala, ne pardon, kada je velika većina osoba koje poznajem (opet +/-2 godine u momentu prvog čitanja) pročitala ove knjige, bar jednom godišnjem oduvam prašinu sa njih, uvalim se na sofu i iščitam ih sve. Imam ih možda desetak (sve romane i dve ili tri zbirke priča) i za sedam dana ih pročitam sve. Odmorim i sebe i mozak.

Znam, sada će da uslede komentari da su ove knjige gore od zašećerene limunade, da nemaju veze sa realnošću u kojoj se ljubavne i životne priče ne okončavaju sa “živeli su srećno i dugovečno”, da se u stvarnom životu “Uspavana lepotica razvela kada ju je princ prevario sa Crvenkapom” i sl. 

Ali nakon što se na poslu naslušam vrlo surovih i veoma realističnih priča, kada dođem kući, zaista ne želim da utonem u sive i crne svetove Kafke, Kamija, Dostojevskog (pročitala sam po jednu knjigu na moranje u srednjoj školi, bilo mi je sasvim dosta) niti pak da se dohvatim tako-svima-voljenog-obožavanog-tolko-citiranog-prepunog-životne-mudrost Kuelja (imam jednu njegovu knjigu i već godinama razmišljam da je zaboravim u GSP-u ili na Kalemegdanu, ali kakve sam sreće verovatno bi “Zahir” našao put do mene). Mir-Jam je za mene kašika puna šećera uz koju lakše progutam svakodnevnu medicinu realnosti.

P.S. I da znate, imam ja i zavidnu kolekciju knjiga Amande Kvik!

P.P.S. Doduše, čitam ja i “Rat i mir” svake godine, ali samo onaj deo o “Miru”. Jednom sam pročitala celokupnu Tolstojevu statistiku o broju topova, konja i komorskih kola koja su na francuskoj, odnosno ruskoj strani učestvovala u bitkama, dovoljno je!

среда, октобар 12, 2011

(Ne)volim ‘90-te



Pre nekoliko dana u Beogradu je održan koncert muzike koja je bila popularna ’90-tih. Nakon  nekoliko dana, sve mi se više čini da su ljudi više pričali o (po mom mišljenju) zlosrećno izabranom nazivu koncerta (“Volim 90-te”) nego što su zaista pričali o muzici i izvođačima.
Pre nego što se raspričam na temu, muziku koja je izvođena na spomenutom koncertu nikad nisam slušala, ali ipak, i pored toga što mi je stari televizor tih godina bojkotovao pink i palmu (čitaj nije hvatao dotične kanale), znam reči većine pesama. I zapravo sam sigurna da većina mojih vršnjaka (+/- 3godine) ih takođe zna. Neosporno, dosta njih je volelo tu vrstu muzike. Ostali su je čuli na ekskurzijama, letovanjima, zimovanjima, malim/velikim maturama, ma da ne nabrajam. I kakva god da je, to je muzika moja mladosti. Lično, volela bih da to mogu da kažem za muziku 80-tih, ali jbg.  tu muziku ipak više vezujem za svoje detinjstvo.
Elem, ono što me je kosnulo, baš kao i mnoge bio je naziv koncerta. I brzina kojom je taj slogan zahvatio široke i sudeći po slikama sa koncerta, mlađe narodne mase. Ispostavilo se da su to deca, dobro, hm, mlađarija, koja su bila rođena početkom te dekade. I koja možda i ne pamte tako dobro sve silne razloge zbog kojih ja ne volim 90-te. Rat, sankcije, embargo, inflacija, devalvacija, šverc, obračuni klanova po beogradskim ulicama, majčina plata od 3 DM, prazni rafovi u radnjama (osim kaladonta, Kolinosa je bilo u izobilju), redovi za hleb i mleko koji su se prodavali na bonove (da li se uopšte još neko osim mene seća da smo hleb kupovali za bonove sa zadnje strane tadašnje Pekabete?), izbeglice, emigracija, bombardovanje, demonstracije, štrajkovi GSP, odmeravanje patika i jakni (uz posledično otimanje skupljih primeraka garderobe nakon odmeravanja), ma eto, ni po jada se ne mogu dosetiti.
Ne, ne, zaista ne volim 90-te. Ali one su deo mog života, deo moje mladosti. Da sam mogla da biram... eh... da sam mogla da biram.

P.S. Najveće razočarenje za mene bila je pojava gosn. Đ.B. aka Panonskog mornara na tom koncertu. Kako on ono beše pevao? “Ma jebite se 90?”

недеља, јул 10, 2011

Savet za tropske julske dane...

Sećate se kako smo u januaru i februaru cvokotali na -10 i više, utopljavali se i šmkrćući kukali za dugim i toplim letom? E, pa leto je stiglo, blago nama, a sa njime i simpatične tete koje vas u osam uvece obaveštavaju kako je Beograd bio najtoplija prestonica u Evropi i kako nam sleduje jedna duga tropska noć. Naravno, klima je prava blagodet, čudo moderne tehnologije koje nam pomaže da preživimo u stanu, ali klimu ne možemo uprtiti na leđa kad krenemo u grad. Ako je neko čuo da je neko negde izmislio mini-klimu koja se može uprtiti na leđa, ili još bolje, staviti u tašnu, super! Nek mi javi odmah gde mogu da je nabavim!

Dotle, nastavljamo da se topimo zajedno sa asfaltom na ulicama. Šta god da oni objave na čudesnoj ekraneli hipnoviziji, ja sam ubeđena da je napolju toplije za bar +5 stepeni. A u gradskom prevozu, pa bar, još za +20. Pored topljenja, preostaje nam još i da maštamo o moru i prijatnom rashlađujećem vetriću.

Za sve maštače koji još nisu otišli na more, ili su se pak tek vratili sa njega, kao i za sve one koji ne vole previše gradske plaže i prenatrpane bazene sumnjivog kvaliteta vode, evo jednog porodičnog recepta koji će vam pružiti ugođaj kao da ste na moru.

Potreban materijal:

-1 lavor

-1 bakalr

-voda

-2 šake morske soli

Dakle uzmete bakalara i stavite ga u lavor. Sipate vodu tako da bakalr ogrezne u njoj i dodate morsku so. Ako nemate morsku so, poslužiće i obična kuhinjska, ali nipošto onu parfimisanu, jer nećete postići željeni efekat. Bakalara iznesite napolju na sunce, i ostavite ga na suncu naredna tri dana. Naravno, svakog dana nalijte u lavor još vode. Trećeg dana ćete imati savršenu, osvežavajuću kupku za noge koja će vas svojim čarobnim mirisom istog trena podsestiti na more.

Sve što vam preostaje jeste da zbacite cipele i sandale kad se vratite kući, stavite krišku limuna i kišobran u ledeno hladno piće, zavalite se u ligeštul i brčnete noge u lavoru iz koga ćete pre nego što brčnete noge izbaciti bakalara, koji vam više nije potreban. Doživljaj će biti kompletan ako ubedite nekog da vam maše lepezom oko glave.