Странице

среда, децембар 31, 2008

Srecna nova 2009!!!

Kad bih imala sav prostor na internetu bilo bi malo da ispisem sve svoje zelje. Probacu zato da budem sto kraca.
U narednoj, 2009. godini, zelim vam da iskoristite svaki tenutak, svaki minut, svaku sekundu.

Svakog dana ugadjate drugima, ali sebi: pustite svoju omiljenu pesmu, procitajte neku dobru knjigu, pojedite parcence svoje omiljene cokolade.

Zagrlite osobu koju volite.
Smesite se.

Smesite se kad vam drugi kazu da ste ekscentricni.

Smseite se kad vam drugi kazu da ste egocentricni.

Smesite se kad vam drugi kazu da se ovoj zemlji samo jos ludaci smeju. Ovo je davno od "zemlje seljaka" postala zemlja ludaka.

Medju svim tim silnim zvezdama na nebu pronadjite svoje sunce.

Razmisljajte svojom glavom, cenite tudje mizljenje, ali se drzite svog.

Naucte da volite sebe da biste mogli da volite druge.

Puno zdravlja, ljubavi, srece i uspehazeli vam svima vasa
Zorana

уторак, децембар 16, 2008

Turbo slava

"Secam se kad sam kao mala isla sa bakom na slave: slavkog kolaca, zita, titravog sjaja slavske svece i mirisa tamjana u vazduhu. Cavrljanja gostiju i sitnih kolaca koji se pojedu u dva zalogaja. Posedis malo, popricas sa prijateljima, a onda se zahvalis i ides na drugu slavu. Eh, to su bila lepa vremena."

Tako moja mama opisuje nekadasnje slave na koje je odlazila sa svojom bakom mojom prabakom. Ja se toga ne secam, mada kada malo zakopam po svom secanu, mogu jasno da vidim jednu malu devojcicu kako se usunjava u gostinsku sobu svoje prabake, bas u onu u kojoj su na velikim slavskim tanjirima cuvani kolaci i njene hitre prstice kako uzimaju jednu cokoladnu korpicu, sa visnjom iz kompota koja se gnezdi u filu od oraha, sa tacne. Mmmmmm... slasno!

Recite mi, da li se bilo ko seca slava kakvih se seca moja mama? Bez kafane i keteringa, pevacica i jeftine muzike? Bez pijanih gostiju koji se hvataju za pistolje, nakon sto su se najpre posvadjali oko politicke situacije? Da li slave kakvih se seca moja mama pripadaju proslosti i drugom nekom veku, vremenu i ljudima? Dok su nama preostale samo turbo-slave, uz turbo-muziku, u turbo-drustvu, u turbo-drzavi.

понедељак, новембар 24, 2008

Panem et circenes!!!

Hleba i igara uzvikivala su Stari Rimljani i dobijali i hleba i igara. Istu tu parolu uzvikujemo i mi sa vremena na vreme. Hleb uglavnom moramo da kupimo sami, od svoje plate ili penzije u prodavnici ili pekari (mada mi se često desi da hleba nema u pekari, a bogme ni u prodavnici, ni u nekim pristojnim časovima ujutro, a kamoli oko dva- tri kada se vracam sa staža), a kad su igre u pitanju, umesto borbi gladijatora, trka dvokolica ili mime, moramo da se zadovoljimo televizijom i programom koji ona ima da nam ponudi. Ah, televizija... cudesna, magicna kutija, nas prozor u svet. Što bi rekao Homer Simpson „Mistress, mother, secret lover!“.

 

Ponekad kad preko vikenda zbrišem kod ujaka, koji pak zbriše kod moje nevenčane ujne i kad sa zadovoljstvom prevrćem mnogobrojne kanale kablovske televizije, ne mogu da shvatim svoju drugaricu kada mi kaže da nema ničeg goreg nego kad na svim tim ponuđenim kanalima, stranim i domaćim ne može da nađe ništa po volji. Šta onda da kažu oni koji su, poput mene, osuđeni na život bez kablovske. Šta oni da rade kad svake večeri na onih nekoliko kanala koje hvataju se smenjuju već sto puta reprizirani filmovi i serije, milioniti put odgledane partizanske epopeje (mada moram da priznam da sam uživala gledajući Užičku republiku jedno popodne na Avali.), Grand parade, show-ove, Kursadžije i slične nebuloze? Da demonstrativno isključe televizor i uzmu neku (bilo koju) knjigu u ruke i pročitaju je? Još jedno priznanje, ne znam kada sam zadnji put gledala televizor duže od pola sata, a da pri tom nisam čitala i knjigu. Eh, ali u Srbiji, takvoj kakvoj je, ljudi znaju sve o najnovijoj ljubavnoj aferi neke narodne pevačice ili koliko puta je Suzana Mančić doživela orgazam u najnovijem porniću sopstvene produkcije (kojeg je, ups! neki „nevaljalac“ ukrao iz sigurnosti njenog toplog doma (izem ti i sigurnost takve kuće iz koje u pravilnim razmacima nestaju home made filmovi), ali ako biste bi ih pitali kako se zove glavna junakinja Tolstojeve „Ane Karenjine“ morali bi da stave prst na čelo i dobro da porazmisle. 

Naposletku, šta bi bila poenta ove moje priče? Da kukam nad svojom gorkom sudbinom što nemam kablovsku televiziju? Ili pak da svima vama koji čitate ovo postavljam pitanje kada ste poslednji put ugasili televizor i pročitali neku dobru knjigu?

четвртак, октобар 30, 2008

Sajam ili vashar???

Sigurno ima dve decenije kako redovno idem na jesenji Sajam knjiga. Nisam ga propustala ni onih kriznih devedesetih godina, uprkos svemu, uvek bi se nasla parica za bar jednu knjigu. Tako je bilo i ove godine. I mada je na sajmu, neosporno, bilo dosta novih i interesantnih izdanja, i mada je svako mogao naci nesto za svoju dushu, ja sam ostala razocarana. Ali ne knjigama... bila sam razocarana samom organizacijom sajma.

Ukinuli su da su prvi i poslednji dan sajma slobodni za sve posetioce.

Svake godine, cene karata su sve vise i vise... ocekujem da ce sledece godine biti skuplji ulay od knjiga.

Izludjivalo me je sto nisu makar asfaltirali autobusko stajaliste, nego smo i ja i drugi posetioci i uopste svi koji su tih dana cekali gradski prevoz morali gaziti preko onog kurpnog sljunka, sta li je vec. Ja jesam kao dete imala ravne tabane, i jeste mi bilo savetovano da hodam bosa po sljunku,ali sam taj problem odavno resila.

Koja je poenta uvodjenja skolskog dana, kad svakog dana skole dovoyer decu???

Jeste, sklonili su vecinu kioska sa brzom hranom, ali na zalost, vasarska atmosfera je i dalje prisutna. Izgleda da i dalje na sajam dolaze ljudi koji ce radije dati 2oo dinara na pljeskavicu sumnjivog kvaliteta i izgleda i 100 dinara na sok, nego sto bi kupili knjigu. Ajde, ne marim kad ih vidim da jedu napolju, ali kad sam videla jednu vremesnu i pozamsnu gospodju (hm, mogu li je nazvati uopste gospodjom?) kako sa zanosom grize duplu pljeskavicu sa crnim lukom koji se prospiao za njom, dok obilazi Halu 1 i masnim prstima dodiruje knjige, smucio mi se zivot. Pa idiotkinjo jedna, izadji napolju pa jedi, ili idi kuci ili... dodji na neki drugi sajam, nevaspitani stvore.

P.S. Svo ovo moje gundjanje ne znaci da ja sledece godine necu ici na sajam. Naravno da cu ici, ali iskljucivo na dan otvaranja, kada je guzva najmanja i kada se mogu normalno razgledati i kupiti knjige.

понедељак, октобар 13, 2008

Glupost nad glupostima

~ ili ko sve danas nece pisati i sebe nazivati knjizevnikom!!!

Morala sam sledecu vest podeliti sa vama. Dakle nakon citave poplave kvazi-pisaca i spisateljica i tresh-petparackih romana stize nam roman... ta-da-dam!!! Dejvida Bekama!!!

"Slavni fudbaler, Devid Bekam, odmeriće snage sa Dž. K. Rouling, samo će njegovi junaci, umesto čarobnih štapića, imati lopte! Bekam, koji trenutno igra za "L.A. Galaksi", dao je blagoslov za serijal knjiga o školi fudbala, namenjenih deci školskog uzrasta.

"Knjige će biti inspirisane treninzima, učenjem i razvojem u Akademiji Dejvida Bekama", saopštila je izdavačka kuća "Egmont".

"Dejvidu je drago da je njegova ustanova inspirisala serijal knjiga, koje će deci približiti čitanje, učenje i fudbal".

Bekamove Akademije nalaze se u Londonu i Los Anđelesu. Britanska akademija najveća je sportsko-edukativna ustanova u Evropi.

"Dejvid je presrećan, jer je oduvek želeo da pruži iskustvo sjajnog fudbala, podstakne ih da uče i napreduju", saopštila je PR služba sportiste.

Iako je najpre "procurelo" da će Bekam lično pisati knjige, u "Egmontu" to poriču. Prva knjiga serijala o živahnim polaznicima Akademije biće objavljena u junu sledeće godine."

Pretpostavljam da ce naredni naslov slicne vrste glasiti: Viktorija Bekam odlucila da odmeri snage sa J.R.R.Tolkinom. U njenoj epopeji devet devojaka predvodjene svom carobnom stilistkinjom polaza u potragu sa Plamen-planinom u kojoj ce spaliti carobnu fendi tasnicu falsifikat.

петак, октобар 03, 2008

Zakletva...





Hipokratova zakletva
U času kada stupam među članove lekarske profesije svečano obećavam da ću svoj život staviti u službu humanosti.
Prema svojim učiteljima sačuvacu dužnu zahvalnost i poštovanje.
Svoj poziv cu obavljati savesno i dostojanstveno.
Najveća briga ce mi biti zdravlje mog bolesnika.
Poštovaću tajne onoga ko mi se poveri.
Održavaću svim svojim silama čast i plemenite tradicije lekarskog zvanja.
Moje kolege ce biti braća.
U vršenju dužnosti prema bolesniku neće na mene utacati nikakvi obziri, vera, nacionalnost, rasa, politička ili klasna pripadnost.
Apsolutno ću postovati ljudski život od samog početka.
I pod pretnjom neću popustiti da se iskoriste moja medicinska znanja, suprutna zakonima humanosti.
Ovo obećavam svečano, slobodno pozivajući se na svoju čast.



Hipokratova zakletva

Hipokratova zakletva
Kunem se Apolonom lekarom, Asklepijem, Higejom, i Panakejom, i za svedoke uzimam sve bogove, i sve boginje, da ću se u skladu sa svojim sposobnostima i svojim rasuđivanjem držati ove Zakletve.

Da ću smatrati dragim kao roditelja onog koji me je naučio ovoj umetnosti; da ću živeti u slozi sa njim i, ukoliko je to potrebno, deliti svoja dobra sa njim; da ću njegovu decu gledati kao svoju braću, da ću ih, ukoliko to zažele, podučiti ovoj umetnosti bez naplate ili pisane obaveze, da ću podeliti sa svojim sinovima, sinovima učitelja i učenicima koji su se upisali i prihvatili pravila profesije, ali samo sa njima, pravila i instrukcije.

Prepisivaću lečenje na dobrobit svojih pacijenata u skladu sa mojim sposobnostima i mojim rasuđivanjem i nikada nikome neću naneti zlo.

Nikome neću, čak i ako me zamoli, prepisati smrtonosan otrov niti ću mu dati savet koji može prouzrokovati njegovu smrt.

Niti ću dati ženi sredstvo za pobačaj.

Održaću čistotu mog života i mog umeća.

Neću operisati kod kamena, čak i ako je bolest očigledna kod pacijenta; ostaviću ovu operaciju specijalistima tog umeća.

U koju god kuću da uđem, ući ću samo za dobrobit mojih pacijenata, držeći se podalje od bilo kakvog namernog nedela i od zavođenja žena i muškaraca zarad ljubavnih zadovoljstava, bilo da su slobodni ili robovi.

Sve što saznam prilikom vršenja moje profesije ili svakodnevnog poslovanja sa ljudima, a što ne treba širiti dalje, čuvaću kao tajnu i nikada neću otkriti.

Ukoliko se verno držim ove zakletve, neka uživam u mom životu i praksi moje umetnosti, poštovan od strane svih ljudi za sva vremena; ali ukoliko zastranim sa nje ili je prekršim, neka me sve suprotno zadesi.

четвртак, септембар 25, 2008

Znate da ste doktor ako... II deo

~ Ako vas na pijaci, ulici, prodavnici zaustavljaju ljudi i traze vase strucno misljenje o svojim boljkama.

~Ako vas odvuku na kraj sveta da biste popricali sa nekim.

~Ako od vas ocekuju da se uvek smeskate. Ali uvek!!! (dobicu facijalis ovih dana)

~Ne shvatate zasto nekim ljudima smeta "bolnicki miris".

~Ma sta je to uopste "bolnicki miris"?

~Ako mozete da vidite necija prosuta creva i posle toga odete na rucak, veceru, da pregrizete nesto s nogu.

~Ako odete na rucak, veceru, da pregrizete nesto nakon dva sata provedenih na obdukciji.

~Ako vam nije pozlilo dok ste citali prethodne dve recenice.

~Ako ne mozete da se setite sta ste jeli za rucak juce, ali zato znate kome ste koje lekove prepisali.

~Milite da su bela i zelena boja veoma moderne.

~Ako mozete da spavate bilo kad, bilo gde, u bilo kom polozaju.

~Ako vas nista ne moze shokirati.

~Uvek imate pakovanje vlaznih i obicnih maramica sa sobom.

~Perete ruke hiljadu puta na dan.

~Ne smeta vam miris formal-dehida.

~Uvek vucete stetoskop sa sobom.

четвртак, септембар 11, 2008

Znate da ste doktor ako... (Ideo)

...

1. Budite se u 6 sati ujutro vikendom iako ne morate na posao.
2. Mislite da nesto nije u redu ako nemate ispit u skorije vreme.
3. Ne mozete da se opustite.
4. Za vas nije nista da predjete knjigu od 300 strana (ma kakvi 300, 500 strana) u toku jednog popodneva.
5. Gledate “Scrubs”, “Grey’s anathomy” i prepoznajete se ko od shale.
6. Koristite frazu: “Ja sam doktor.” Svaki put kad vam nesto treba.
7. A narucito je koristite kad vas policija zaustavi jer ste vozili brzo. Uz to, uvek vucete crnu doktorsku torbu sa stetoskopom i priborom za prvu pomoc.
8. Hronicno ste umorni i neispavani.
9. Ukoliko non-stop pitate da li su odradjene stvari koje nisu odradjene..
10. Ukoliko ispisete preko hiljadu reci dnevno.
11. Ako nemate privatnost.
12. Kada vidite nagu osobu na plazi, prvo sto uocite jeste oziljak od apendektomije (vadjenja slepog creva).
13. Ako mislite da imate svaku bolest o kojoj ucite..
14.Ako se osecate da ne dobijate dovoljno novca za svoj rad.
15. Ako vas ljudi oslovljavaju sa “Doktore/Doktorka”.
16. Ako svuda sa sobom vucete olovku, cak iako ste izasli sa drustvom.
17. Ako ste zaboravili da se osisate... obirjate...
18. Ako od vas ocekuju da budete na dva mesta istovremeno.
19. Ako od vas ocekuju da znate sve.
20. Ako vas zovu usred noci da biste potpisali parce papira.


Lindelorendor

Opet sam aktiirala svoj drugi blog, posvecen Tolkinu. Pored pesama iz njegovih knjiga prevedenih na Kveniju i Sindarin, od sada cu tamo postavljati i svoje price. :D

Enjoy!!! :D

среда, август 06, 2008

Primarijus mitus

... jos me samo ubedite da niste citali Nacionalni park Srbija. :D

Elem... pre jedno dve tri nedelje procith u novinama da su izvesnu doktorku uhvatili kako prima mito od 700 dinara... a to dodje oko 9 evra (mozda malo vise). Ne mogu da opisem koliko sam bila zapanjena! Pobogu, kakvo je to mito od 700 dinara?! I kakav je to doktor koji bi dozovlio sebi da bude uhapsen zbog 9 evra???

U svakom slucaju, bas sam juce od zahvalnog pacijenta dobila kruske. To vam je jedna od privilegija stazera, da dobijamo kruske i jabuke (a i kafu) od zahvalnih pacijenta, bas kao i komplimente. Nosim one kruske kuci, mislim, bas ce se mama (a i ja) zasladiti, kad mi citava ona prica sa 9 evra mita pade na pamet. Zastadoh i pogledah u torbicu u kojoj sam pored stetoskopa i falsice sa vodom nosila i kruske. I verujte mi, kruske mi uzvratise pogled.

Sta je poenta ove price? Pa, nema neke osobite poente. Ali ako procitate u novinama da su uhapsili jednu mladu doktorku zbog mita od cele kile (a mozda i kilo i po) krusaka, bar cete znati o kome se radi.

недеља, март 09, 2008

Misevi u mojoj kuci

A, ne dragi moji, nemama ja miseve u kuci, hahaha... mislim nemam one male, sive, sto cijucu i zbog kojih se plasim da ce mi, ukoliko se pojave, isgristi knjige. Ne, ne, ne, ja u kuci imam miseve cija je prosecna visina oko metar i osamdeset. I ne, nisu nikakvi mutanti, vec su moja porodica. Ona prosto-prosirena.

Znate li kako sam otkrila njihovo postojanje? Tako sto sam primetila da se broj mojih tegli sa slatkim, kompotima, ajvarom, ukiseljenim krastavcicima i paprikama u medom smanjuje, a pri tom mama i ja ih nismo ni takle. O tome da smo ih probale, ni reci.

Elem, jednog dana sam se uputila kod dede, nesto da uzmem, kad na vratima sretnem svog strica. U rukama drzi moju (!!!) teglicu sa slatkim od visanja!!! Da samo znate kako moja mama pravi to slatko. Bolnog da izleci i to samo tako sto mu je doneste u videokrug. Da se vratim ja na pricu. Zurim ja tako u mog strica, koji mi se blazen smesi, otkud, dodjavola moja teglica sa slatkim u njegovim rukama. Moja divna, dragocena, prekrasna teglica!!!

~Ovaj, cao chiko...~ velim ja njemu.~ Gde si nasao nasu teglicu sa slatkim?
~Bila kod dede u frizideru.~ u redu, sta ce ona tamo uopste???~ Pa sam je uzeo da pojedem, da se ne pokvari. I da znas super je!!!
~Da, ali to je nase slatko!
~Aha, bas je dobro.

I na te reci, uz jos jedan smesak, moj stric lepo izadje iz dedinog stana, noseci moju teglicu sa slatkim. Kao da je njegova. Nemojte sumnjati da sam istog momenta otisla u zajednicku ostavu (glavni razlog zbog cega sve nestaje) i zgrabila poslednju teglicu sa slatkim.

~Dobro, bre, zasto si donela slatko?~ upita me mama zacudjeno.
~Da samo znas sta se dogodilo...~ ispricah joj ja sve.

I tako... moj stric i strina su lepo uzivali u mom slatku (nek im je prijatno), a komsiluk se i dan danas trese od smeha, svaki put kad cuje tu pricu.

среда, јануар 30, 2008

GRANDISSIMO!!!

Ovo je prica koju vrlo rado pricam ,to je prica o jednoj gospodji mami srednjih godina i svemu sto je GRAND na ovim prostorima!!!

Ta vrla gospodja mama nikad nije slusala narodnu muziku. Ali bas, bas nikad. Dobro, ako izuzmemo starogradsku muziku i izvorne pesme. Cak je imala toliko sreda da je devedesetih godina njen televizor iz nekih, samo njemu poznatih, razloga odbijao da hvata PINK i PALMU i apsolutno nema pojma ko je ko i ko je sta na estradi.

Elem, tokom nekog porodicnog rucka, njene zaovice, jetrvice i ostala bolje-upoznata-sa-estradom svojta raspravljala je o nekoj pevacici i njenoj toaleti.

"Jao, jesi li joj videla onu haljinu?" uzviknula je jedna od njih.

"Jao, jesam, videla sam je pre neki dan u GRANDU!!!" ciknula je druga.

Na te reci, nasa gospodja mama je podigla pogled sa svog parceta torte, kojim se dotle zabavljala, i rekla:

"Nisam skoro porlazila pored Grand hotela."

U tom momentu, trgla se i njena kcerka i iz sve snage je sutnula ispod stola da cuti. Zaovice, jetrvice i ostala bolje-upoznata-sa-estradom svojta su se napravili da uopste nisu culi njen komentar. Shoking! Pa ona ne zna za GRAND!!! Kakav skandal!!!

I tako, od tog dana njena kcerka je pocela redovno da joj kupuje one trecerazredne tracerske casopise. Ne bi li je malo edukovala. Jer, inace bi potkolenice gospodje mame stalno bile zanemljive modre boje.

среда, јануар 16, 2008

Gori vatra sad u nama ~ gori ljubav puna plama!!!

Kad sam pre neki dan u novinama procitala da je devojcicca od 14 godina zbog ljubavi zapalila skolu, nisam znala da li da se smejem ili da placem. Gorespomenuta je odlucila da, posto joj je voljeni mangup iz problematicnog odeljenja, skrene njegovu paznju i uz sampanjac i malu pomoc vernih prijatelja, pokaze mu koliko je zarka i vrele njena ljubav.

Zbog toga je zapalila novogodisnju jelku koju su okitili ucenici mladjih razreda. Bravo!!! mozda je tim simbolicnim cinom, podsvesno, zelela da kaze mladim narastajima kako Deda Mraz ne postoji i kako je Nova godina i kicenje jelke postao samo trivijalni obicaj. A mozda su pak decica samo uvezbavala predstavu radjenu prema bajci Hansa Kristijana Andersena, "Devojcica sa sibicama", i to onu scenu gde devocicia u plamenu sibice vidi novogodisnju jelku, ali se situacija malko otela kontroli!

Tokom situacije, pored jelke, izgoreo je i neki sitni skolski inventar, par ucionica, a i zidovi i tavanica su malo nastradali, no ne mari, vazno je da su se decica uspesno spasila, a sve zahvaljuci nozicama-brzim tabanalicama. Sto bi rekao Starina Novak, bejahu oni "Kadri stici i uteci, i na strasnom mestu postojati"

Tako su se oni, vec sa prvim skolskim zvoncem mogli vratiti natrag u skolske klupe i prionuti na skolske zadatke, jer su sve to divna deca, odlikasi! Sve petice, nagrade sa takmicenja i tome slicno.

Bilo je doduse, govora da budu izbaceni iz skole i premesteni u drugu (osnovno osmogodisnje skolovanje je zakonom obavezno), ali su se roditelji malih piromana (kako ih je stampa, sram je bilo, potpuno nepravedno i neopravdano krstila) hrabro pobunili. Deca su im, je l' te, tako vezana za skolu.

I sta reci na kraju? Da li je moja generacija (koja pre koja posle) bila potpuno blesava, jer je svoje prve simaptije i ljubavi pretocila u pesme pisma (tada nije bilo sms-ova). Pa dobro, priznajem i u po koji grafit na zidu preko puta zgrade voljene osobe (moj favorit je Dobro jutro, Irina!). Da li je mozda, jedini pravi nacin da nekom pokazemo koliko je zarka nasa ljubav bio da spalimo skolu, automobil, kucu, sebe (posto sumnjam da ce se samo na skoli zavrsiti)?

Ne znam, stvarno ne znam.

P.S. Ovim ne zelim da kazem da smo mi bili bas zlatna generacija. Moje je odeljenje bilo rasformirano u sestom razredu, ali sa ove distance i spram ovog, nasi fazoni mi deluju nekako klinacki: uveli smo psa i macku na cas, zalepili prof. biologije za stolicu super lepkom, ulazili u sred casa u ucionicu kroz prozor, ili pak izlazili iz ormana, ili jednostavno, toliko divljali da su bila potrebna dva profesora da nam odrze cas: jedan da predaje, drugi da odrzava disciplinu. Mozda jednostavno, nismo bili dovoljno mastoviti i kreativni.