Странице

понедељак, мај 27, 2013

Malo uputstvo za bolje bioskopsko iskustvo - ili kako sam postala Spok

A, kako rimujem?!


Elem, ovaj tekst, uputstvo, vodič, gomila mojih celemudrenih saveta nastala je na osnovu dugogodišnjeg provođenja vremena po bioskopskim sala i uopšte, gledanja filmova na ovaj ili "onaj" (*kah*online*download*kolko*je*to*legalno*kah*) način.


Prvo pravilo koga se morate držati u po dana i po noći kad idete u bioskop jeste da u bioskop idete sa dragim ljudima koji su slični vama. Dakle ako ste BIOSKOPSKI KOMENTATOR, kao ja, ako volite da skačete po sedištu kad je situacija napeta, da tapšete, zviždite, smejete se, šmrcate, onaj ko ide sa vama mora da deli bar jednu ako već ne sve divne odlike. 

Ako ste se odlučili da gledate film koji je snimljen po vašoj najomiljenijoj među najomiljenijim knjizi, seriji ili je pak  u pitanju rimejk obožavanog vam filma (koje ste do sada već toliko puta pogledali/pročitali/apsolvirali da već ozbiljno razmišljate da
vam se deo doktorske disertacije bavi sindromom policističnih jajnika u patuljačkih žena), e onda u bioskop idite ponovo sa osobom sličnom vama (to jest sa onom osobom ili osobama sa kojima planirate da napišete mali revijalni radić na temu endokrinopatija u svetu mitologije i fantastike). Nikad, ali nikad, ni po koju cenu ne idite sa osobom koja nije pročitala/pogledala vašu omiljenu knjigu/seriju/film, jer ćete verovatno provesti pola filma nervirajući se i odogovarajući na svakakva blesava pitanja, a koja se uglavnom svode na "A šta će posle biti???" Evo ti Hobit, ima 200-tinak strana, pročitaj!

Naravno, ako ste već otišli da pogledate film koji je snimljen po vašoj najomiljenijoj među najomiljenijim knjigama, serijama ili je pak  u pitanju rimejk obožavanog vam filma (koje ste do sada već toliko puta pogledali/pročitali/apsolvirali da već ozbiljno razmišljate da vam se deo doktorske disertacije bavi sindromom policističnih jajnika u patuljačkih žena), e onda se pomirite sa činjenicom da idite da gledate film koji predstavlja režiserovu viziju dotične knjige/serije/filma. 

Jedan od razloga zbog koga sam ja pogledala samo jednom Lord of the Rings triologiju (i to samo tokom premijera, dobro, lažem, gledala sam prvi deo ponovo da bih navukla kumu na knjige, pala je na Viga Mortensena, pa je pročitala) jeste što sam otišla da gledam te filmove ubeđena da ću na platnu videti ono što sam ja doživela čitajući knjigu. Trt! Iako nemam ni jedne jedine reči zamerke na scenografiju i kostimografiju i veći deo glumaca, i dan danas ne mogu da pređem PJ preko nekih stvari. Izbaciti Toma i mogile... grrrrmrrrrrmnj.

Ah, back to the trek. Kad sam otišla da gledam Hobita (ponavljajući grešku sa premijere Družine, vodila sam neprosvećenog rođaka ponovo sa sobom), nisam imala taj stav, da ću videti sopstvenu viziju Erebora i Hobitona i svega resto. I bila sam potpuno oduševljena filmom. Zabavila sam se za medalju, i pored toga što sam šapućući morala da objašnjavm šta su orci i trolovi i orlovi.

Dakle, moj savet, onako, big, big one, jeste da bioskop i uopšte, gledanje filmova doživite kao zabavu. Gledajte ih sa ljudima koji vole slične filmove, koji vole da viču i da skaču i da vam zarivaju nokte i kojima morate da držite strah i sa onima koji sednu dva mesta od vas i prave se da nisu u društvu sa ostalima, sa onima sa kojima ćete posle filma ići ulicom i tralalalalati glavnu temu iz filma ne obazirući se na svet oko vas. 

Za kraj, pre nego što se bacim na pisanje o tome kako sam postala Spok, jedna mala molbica ovima koji drže bioskope. Znam da u Beogradu više nema mnogo bioskopa i da su većinom sada prebačeni u velike tržne centre i da mi treba ceo dan ili bar, celo popodne da odem u bioskop, i da nećete da mi otvorite voljeni "Voždovac" (a baš je bio dobar bioskop, poslednje sam tamo gledala "Ko je smestio zeki Rodžeru"), ali ide leto... a jedna doktorka koja je nekad provodila lepe letnje dane detinjstva u Leskovcu, kod bake, seća se bioskopa u bašti kafane. Nisu me tamo vodili, jer sam bila mala, ali se lepo sećam ljudi koji su uz kafu, sok, ledeni špricer ili ćevape gledali kaubojce, brojali mrtve i skupljali čaure. Takođe, seća se i platna u Skadarliji, gde je sa drugom decom, čekajući da joj počnu prvi časovi engleskog jezika, u tople jesenje večeri, gledala Toma i Džerija i Laleta gatora. Da li bi vam bilo stvarno, stvarno, toliko teško (neisplatljivo, zapravo) da otvorite u ovom velikom gradu bar jedan bioskop na otvorenom? Ha?

P.S. Kako sam postala Spok


Pa, rekla sam da ću objasniti. U malom dužem postskriptumu, ali ako ste već pročitali dovde, pročitaćete i ovih nekolikih redova. 


Daklem, ja spadam u ugroženu vrstu BIOSKOPSKIH KOMENTATORA. Jednostavno, ja ne mogu, a da bar malo ne komentarišem film (dobro, u slučaju Troje, komentarisala sam ceo, uglavnom u negativnom kontekstu, dobro, skroz u negativnom kontekstu) i da ne predviđam šta će se dogoditi dalje ili na kraju ili ... ma shvatate već. Tako sam recimo, predvidela da će veverac iz Ice Age-a garant u nekom momentu srediti Atlantidu i to par minuta pre nego što je ista scena nastupila. Ozbiljno sam ubeđivala svoju obožavanu hefevicu da je Betmen preživeo i da je Blejk novi Robin. A danas, u onom momentu kad mi je ona već probila kožu noktima, spremna da zaplače jer će kapetan Kirk umreti zbog trovanja radijacijom, ja sam u skoro praznoj sali uzviknula.

-Ćelije! Kanove ćelije!
Pogledala me je i rekla:
-Ti si gledala film! Ili si čitala!
-Ma nisam!- ubeđivala sam je, stvarno nisam, zaustavila sam se sinoć i naterala sebe da to ne učinim.~ Nego je to jedino logično.- u isti čas izgovorismo ja i Spok. 
I pogledasmo se, on u mene, ja u njega... onako crnog, visokog, misterioznog, pa još sa špicastim ušima... elem, pogledasmo se nas dvoje sa iskonskim, potpunim razumevanjem na transcedentalnom nivou srodnih duša.