Странице

понедељак, новембар 29, 2010

Pioniri maleni


Danas je dvadeset deveti novembar. Za one koji su rođeni devedesetih i dvehiljatih, ovaj datum gotovo i da nema neko značenje. Za one malo starije ima.

I, ne, nećemo se pretvarati da nema nikakvog značenja. Mrzim licemerje i ono je zabranjeno na ovom blogu.

Za mene dvadeset i deveti novembar je veoma značajan datum. Ponajpre, to je rodjendan mog brata od tetke, zvaničan datum kada ja prestajem da budem starija sestra i kad se nas dvoje izjednačujemo po godinama. Sa tim izjednačavanjima smo prestali onda kada smo oboje napunili po dvadeset i sedam godoia. On je nastavio da stari, a ja sam odabrala da se zastavim baš u tim godinama. Mnogo mi se dopadaju. Istovremeno poseduju i neku zrelost i ozbiljnost, ali takođe su vesele, vedre, šarmantne i pomalo lakomislene. ;)

Sa druge strane, dvadeset i deveti novembar je bio veoma značajan datum kad sam bila mala. Dan Republike Beše li tog dana zasedanje AVNOJ-a u Jajcu? Nekako sam uspela da pozaboravljam te datume. Mogla bih da pitam majku, ona je od one generacije koja je znala svaki grm na Sutjesci i Neretvi. U svakom slučaju, Dan Republike je nekada davno (dobro, ne baš tako davno) bio neradan i predstavljao je lep mali odmor za radni narod i đake. Išli smo u goste i uživali u bogatoj trpezi. Ah, da, to je bio dan kada su svi đaci prvaci postajali pioniri i dobijali svoju pionirsku maramu i kapu. Još uvek ih negde čuvam. :)

Eto, priznajem, u mojoj se porodici slavio Dan Republike. I Prvi maj. I Božić i Slava i Uskrs (koji su tada bili radni dani). Ne stidim se toga. Ne vidim razloga. Taj deo istorije je deo i moje porodične istorije. Kad bih pokušala tog dela nasleđa da se odreknem, pljunula bih na uspomene nekih meni veoma dragih osoba koje su mi i te kako značile. A ja ne želim da se odreknem nijedne uspomene. Suviše su mi dragocene.

I zato me nerviraju ove ankete po novinama i na televiziji. Odjednom, niko nije slavio ni Dan Republike ni Prvi maj. Bože sačuvaj! (uz šta se anketirana individua tri puta široko prekrsti, zašto, ne znam... u stvari, znam, ali ajde da ne lajem previše). O, da jesu ti dani bili neradni (nastavljaju priču), ali to mi smo tako mrzeli što tih dana nismo išli na posao i u školu. Ne znam samo kako smo ih preživljavali (verovatno su se vezivali za vrata škole ili fabrike ili kancelarije i kukali što ih teraju na odmor)... i tako dalje i tako bliže.

A meni iskreno sve to pomalo nedostaje. Verovatno mi više nedostaju osobe sa kojima sam provodila te neradne dane. Jer njih više nema. Kao ni tih praznika.

Sada su došla neka druga vremena. I novi načini proslave starih praznika. Koji nemaju veze ni sa tradicijom, ni sa običajima, ni sa porodičnim okupljanjima. Nemojte mi samo reći da je kafanska pevačica deo slavskih običaja. Zapravo, nemojte ništa reći. Iako je ovaj dan radan, provedite ovih nekoliko večernjih časova sa onima koje volite.

недеља, новембар 07, 2010

Čudesno putovanje


Jos jedan oktobar je iza nas. Najlepši mesec u godini, bar što se mene tiče. Ispunjen onim slatkim iščekivanjem poslednje nedelje kada se otvaraju vrata sajma i kada ja krećem na još jedno čudesno putovanje. U svet knjiga.

Svake godine, ja brižljivo pravim plan osvajanja tog sveta. Napravim detaljan spisak knjiga koje bih želela da kupim. Pažljivo pretražim sve sajtove izdavača, obiđem knjižare, pročitam recenzije. I svaki put, ja bivam ta koja je osvojena. Zarobljena. Bez dvadesetak malih "okupatora" mojih polica i uopšte, životnog prostora, ne vraćam se kući. Ne mari što praktično više nema mesta u kući gde ih nema.

Pa, ipak, jednu sam stvar shvatila ove godine, vraćajući se sa drugog obilaska sajma. Da sam postala malo matora da bi me gazili klinci sa pljeskavicama u rukama. Naravno, icicu i dalje na sajam, ali samo prvog dana, što je ranije moguće. Knjige su već izložene, čiste i neiprevrtane, složene, smeškaju mi se i mame, a nema gužve i pljeskavica, i prstica lepljivih od karamelisanih jabuka. Ma, milina jedna.

***********************************

Kad sam bila mlađa, najlakši način da me moji smire i okupiraju pažnju nekoliko sati, bio je da mi otvore staklena vrata biblioteke mog dede i puste me međ knjige. Valjda se taj miris knjiga toliko uvukao u moju kožu i na neki način, postao deo mene, da se ja i dan danas najlakše opustim i smirim uz knjigu koja je baš po mojoj meri. Knjigu koja je moja zlatna karta za čudesno putovanje.

Na žalost, staklena biblioteka mog dede nije mogla da se razmontira i krene put moje ili ujakove kuće kad smo prodali taj stan. Ostala je tamo, a ja se nadam da ju je sadašnji vlasnik brzo popunio nekim novim i starim knjigama. Jer, bila bi grehota da se na njenim policama šepure lažne i jeftine "Ming vaze" (jednom sam, sva zgoržena, silom prilika, bila primorana da slušam šta bi se sve moglo staviti na police predivne biblioteke od tamnog orahovog drveta koja je stajala u izlogu jedne radnje; za tih sat vremena mentalne torture nijednom nije pomenuto da bi tu mogle da se smeste knjige).