Странице

уторак, јул 31, 2012

Šesnaest dana jula - dan šesnaesti

Vozovi

Iliti priča o devojčici koja je volela vozove. Toliko, da je svakog dana uuobičajena šetnja sa bakom bila do železničke stanice u Leskovcu, gde bih očarana gledala kako vozovi dolaze i odlaze. Igračka koju sam tražila i dobila kad je mama primila prvu platu bila je drveni voz. Još ga negde imam. I mislim da je bilo mnogo bolje da je meni kasnije kupovala one voziće na baterije nego bratu od strica, kod mene bi još uvek bili živi.


Volim da putujem vozom, polako, natenane, bez žurbe, u pratnji dobre knjige i pečenog pileta. Dok je ranije bio šinobus do Zrenjanina nije bilo većeg užitka nego njime putovati. A naravno, kako bih mogla to da zaboravim, tu je i nezaboravno putovanje zime '93 do Zr, kada smo najpre iz Beograda išli Beovozom do Pančeva gde nas je čekao original voz iz filmova o Divljem Zapadu, bez kupea, sa drvenim sedištima i svime. 

Jednog dana, obećavam sebi, putovaću Orjent ekspresom i transsibirskom prugom.






понедељак, јул 30, 2012

Šesnaest dana jula - dan petnaesti

Kinderlada

Nezaboravni i neprežaljeni ukus detinjstva. Godinama već lutam i pokušavam da je nađem, maltretiram ljude po inostranstvu, ali nje nema pa nema. Volim ja i eurokrem i nutelu, ali nije to to... A ne spominjite mi Linoladu, nema ona veze sa najukusnijom od svih strana hleba.


P.S. Molim vas da mi niko nije rekao da se više ne proizvodi, odbijam u to da poverujem.

P.P.S. Inače dobre strane hleba su: ajvar, kajmak, kinderlada i džem od pomorandže. Sve ostalo je samo... mnjah.

субота, јул 28, 2012

Šesnaest dana jula - dan četrnaesti

Olimpijske igre

Postoje neke tradcije u mojoj porodici kojih se ne odričemo ni za šta. Gledanje bečkog novogodišnjeg koncerta, četiri skakaonice, evropskog i svetskog prvenstva u klizanju, formule 1, olimpijskih igara.

Prate, se neizostvano naši sportisti, ali i gimanstika, ritmička i obična, streljaštvo, plivanje, skokovi, sinhrono plivanje, atletika, konjički sportovi koje sam počela da pratim u Sidneju 2000 jer je na BK kasno išao prenos gimanstike, kome su konjički sportovi prethodili, pa sam ih se tako sita nagledala. 

Gozbeno drvo
Navijaću, kao i svaki put, za naše sportiste. I biću ponosna na svaki rezultat koji ostvare. 

P.S. Otvaranje je bilo divno. Narucito deo sa Tardisom. A ako mene pitate, drvo na stadijumu može da bude samo Gozbeno drvo i ništa drugo 




четвртак, јул 26, 2012

Šesnaest dana jula - dan trinaesti

Trianest


Nije da ja imam neku fobiju od ovog broja. Ne nazivam ga brojem 12b, ne izbegavam tramvaj br. 13, ne preskačem trinaestu stepenicu. Na petak trinaesti sam položila anatomiju i to mi je bio jedan od lepših i opuštenijih ispita. Moja klinika se nalazi na broju 13.

Samo ne volim da ostavim knjigu na trinaestoj strani... ili dvadeset i šestoj, trideset i devetoj... hm, bilo kojoj čiji je broj deljiv sa trinaest.  Zašto to radim, nemam pojma... jače je od mene. Jednostavno ću da pročitam makar prvi red na narednoj, samo da ne ostavim na toj strani.

Ko što reče jedna mudra žena, zbog koje pola sata nabiram zavese: "Svaki ludak ima svoje veselje." Pretpostavljam da je ovo moje lično veselje.

уторак, јул 24, 2012

Šesnaest dana jula - dan dvanaesti

Mačke

Otkako znam za sebe, u mom životu se motala neka mačka. Uglavnom ujakova, ali bilo je tu i onih koje bi povremeno zalutale u naše dvorište. A onda, pre godinu dana, stric je iz vikendice doneo malog, napuštenog mačka. Cole, Kađa, Silvio, pa čak i Matilda (privremeno, kada je jedan gosn veterinar rekao da nema teorije da je mačor, jer bi nas do tada napusti; da l' je dotičnog posle napustila diploma, ne znam, ali...) postao je suvereni vladar našeg dvorišta, bela, dugačka đubreštija koja dolazi da se mazi samo kad on hoće, gaji posebnu ljubav prema mojim tašnama i maramama i kome je frižider najbolji drug.

Ah, da, gaji i posebnu ljubav prema mojim knjigama. 

"Kad je Bog stvarao svet, odlučio je da stavi i životinje u njega pa je smislio da svakoj podari osobine koje želi. Životinje su tako formirale dug red ispred njegovog trona dok je mačka otišla na začelje. Slonu i medvedu Bog je dao snagu, zecu i jelenu - brzinu, sovi moć da vidi u mraku, pticama i leptirima izuzetnu lepotu, lisici mudrost, majmunu inteligenciju, psu vernost, lavu hrabrost, vidri razigranost. Sve te osobine su životinje tražile Bogu. Došao je i kraj reda, a tamo je sedela mala mačka, strpljivo čekajući.
"Šta ti želiš?", upita Bog mačku.
Mačka se skupi skromno pa reče: "Ma, šta god da ti je ostalo od drugih, meni ne smeta"
"Ali ja sam Bog, sve mi je ostalo"
"U tom slučaju molim od svega po malo"
Bog se glasno nasmeja na mačkin pametan odgovor i dade maloj mački sve što je htela, dodajući na to i gracioznost i eleganciju i, specijalno za nju, nežno predenje koje će uvek privlačiti ljude i osigurati joj topao i udoban dom.

Ali joj je ipak uzeo lažnu skromnost."

Leonor Flečer - "Mačkina pidžama"

недеља, јул 22, 2012

Šesnaest dana juna - dan jedanaesti

Stripovi

Bitan deo mog detinjstva. Sve je započelo slučajnim otkrićem Asteriksa i Taličnog Toma kod mojih ujaka, a nastavilo se sa Fantomom, Mandrakom, Princom Valijantom, Ripom Kirbijem, Krckom i Spiruom, Alanom Fordom, Dikanom (kako da zaboravim njega!), Hogarom, Tintinom, Iznogudom, Umpah-pahom, porodicom Tarana, Modesti Blejz i Flešom Gordonom i tako dalje i tako bliže.

Ostade mi velika žal što su krajem osamdesetih godina objavili samo dvanaest brojeva Princa Valijanta i prekinuli sa objavljivanjem. Kasnije, iz ovog ili onog razloga nikad nisam kupila ukoričene (još jedna stavka u planovima), pa sam onda na preskok čitala epizode u sačuvanim Stripotekama.

Ne znam zašto, ali nikako nisam uspela da zavloim Marvelove stripove i junake. Čak ni filmove snimljene po njima nisam  gledala. Ali ako neko odluči da snimi film - igrani ili animirani, što da ne - po Dikanovim avanturama, ima da se nacrtam u prvom redu bioskopa.

P.S. Eto, zaboravih da spomenem fenomelnalne stripove Đorđa Lobačeva rađenim po motivima Puškina i naših narodnih bajki i epskih pesama. Mislim da i dana danas u nekoj kutiji čuvam Zabavnike sa njima.


петак, јул 20, 2012

Šesnaest dana jula - dan deseti

Breskve


Jul ima ukus i miris breskvi. Topao, sunčani, sladak miris i ukus žarkog leta.

A kad dođe zima, tu su breskvice da podsete na tople i sunčane dane.


четвртак, јул 19, 2012

Šesnaest dana jula - dan deveti

Tolkin

Jer sa njim je sve započelo.



Sanjam o danu kad ću imati policu na kojoj će biti poređane sve knjige Istorije Belerijanda.

субота, јул 14, 2012

Šesnaest dana jula - dan osmi

Lubenica

Ledena, medena kraljica leta. Moje omiljeno povrće. Nije mi teško da je leti vučem sa pijace, u rukama, kao neko veliko, zeleno, šareno prase. Moje je skromno mišljenje da se lubeničica najbolje rashladi u kadi sa vodom. Kakav frižider, zamrzivač i slično tome. U njih ne mogu da uranim ruke, da se hlade zajedno sa lubenicom

U porodici, postoji nekoliko podsorti lubenica:

1. Lubenica ukrštena sa buvom - iliti kriške lubenice koje je neko drugi očistio od semenki.
    
   1.a. Crnogorska lubenica - podpodsorta gorepomenute, koju ne samo što je   neko drugi očistio od semenki, već ju je i iseckao i prineo ti.

2. Pijana lubenica - specijalitet moje ujne, lubenica kojoj je skinut poklopac, izvađeno srce, iseckano na komade, i potom, zajedno sa nektarinama, kajsijama i votkom, vraćeno natrag u lubenicu. Takva lubenica se služi uveče, fino rashlađena.

3. Slatko od lubenica - malo ko ga danas pravi, jer je ima posla kolko hoćeš! Ali zato je idealno zimi da se podsetiš ukusa leta. Hm, mislim da je ostalo još jedno parče negde...
 

четвртак, јул 12, 2012

Šesnaest dana jula - dan sedmi

Kafa

Dok pišem ove redove, ispijam i poslednje gurljaje svoje jutarnje kafe. 

Prvi put sam probla kafu sa tri godine, kod moje pra-tetke, srednje sestre moje prababe. Pored toga što mi je dozvolila da probam kafu, najpre iz njene šolje, a potom sam dobijala i svoju šoljicu, veoma razređene, zaslađene i mlekom dopunjene kafe, baka Gaga, kako sam je zvala, jedina mi je dopuštala da izvučem sve šerpe i lonce iz njenog kuhinjskog ormarića i igram se sa njima.

"Da me pamti dete po nečemu." rekla je mojoj šokiranoj majci, kada me je videla okruženu plavim šerpama na bele tufne i sa sopstvenom šoljicom.

Kasnije je usledio jedan dug period tokom koga nisam pila kafu, pa čak ni belu, a onda sam sa deset godina probala prvo ajs-kafe, a potom sam i sama naučila da kuvam majci i baki crnu, tursku. Sa trinaest sam odlučila da skuvam i sebi i pridružim im se. 

Kasnije sam se naravno upoznala i sa espresom, kratkim i dugim, makijatom, kapućinom, bečkom,  irskom, čokoladnom, 3 u 1 i ostalim varijantama i podvarijantama.  Ali od svega najviše volim kad mi ujutro zamiriše turska kafa, pa još ako se nađe i ratluk od vanile, kud ćeš lepše. 


понедељак, јул 09, 2012

Šesnaest dana jula - dan šesti

Voda

Moj prirodni element. More, reka, jezero, ma ako nema ničeg bolje, može i voda u lavoru.



Iako sam dosta rano naučila da plivam, ponekad mi je dovoljno da samo sedim pored vode. Da odmaram i mozak i dušu.

Za one koji vole vodu i more, ali nisu još otišli ili ne mogu da odu ove godine, ili su se pak vratili i cvile što nisu tamo, sledi jedan mali porodični recept koji će vam pružiti ugođaj kao da ste na moru.
 
Potreban materijal:
-1 lavor
-1 bakalar
-voda
-2 šake morske soli

Dakle uzmete bakalara i stavite ga u lavor. Sipate vodu tako da bakalar ogrezne u njoj i dodate morsku so. Ako nemate morsku so, poslužiće i obična kuhinjska, ali nipošto nemojte dodavati onu parfimisanu, jer nećete postići željeni efekat. Bakalara iznesite napolju na sunce, i ostavite ga na suncu naredna tri dana. Naravno, svakog dana nalijte u lavor još vode. Trećeg dana ćete imati savršenu, osvežavajuću kupku za noge koja će vas svojim čarobnim mirisom istog trena podsestiti na more.

Sve što vam preostaje jeste da zbacite cipele i sandale kad se vratite kući, stavite krišku limuna i kišobran u ledeno hladno piće, zavalite se u ligeštul i brčnete noge u lavoru iz koga ćete, pre nego što brčnete noge,  izbaciti bakalara, koji vam više nije potreban. Doživljaj će biti kompletan ako ubedite nekog da vam maše lepezom oko glave.

четвртак, јул 05, 2012

Šesnaest dana jula - dan peti

Sokoćalo

Mislim da je ovaj dedin naziv u suštini najbolji naziv za sve moje kompjutere kojima sam se u životu baktala.

Prvi kompjuter kog se sećam i sa kojima sam imala čast da se upoznam bio je Komodor 64 koga su imali moj brat, Peđa, i moja najbolja drugarica iz osnovne škole, Irena. Nas dve smo satima sedele pred njim, premotavajući magnetnu traku sve do željene igrice.

Sledeći kompjuter bio je ujakov PC 286, koji mi je bio dozvoljen samo ako sam prethodno uradila sve zadatke iz matematike. Kasnije je prešao u moje trajno vlasništvo i već trećeg dana po dolasku uspela sam da mu oborim sistem. Od tog trenutka počinje da me prati "prokletstvo trećeg dana" sa ličnim računarima.

U osnovnoj školi sećam se da smo imali kompjuter čiji je ekran bio EI Niš, a u srednjoj su nas dočekali TIM 011, i nedugo potom i Pentijumi. A onda sam i ja dobila svoj lični PC Pentijum... i oborila mu sistem trećeg dana. Ali posle toga, pet godina je radio kao satić, sunce moje. Jest da je imao memoriju od jedva 800Mb ali sam ga volela kao da mi je rod rođeni. Kad mu je crkao procesor, nisam mogla da se sita isplačem. I dan danas žalim za njim.
Naredni Pentijum jednostavno nije vredan pomena. On se nije pokvario trećeg dana, već se kvario na tri dana. Jednostavno sam ga batalila.

I konačno, last but not the least, moj lap top, koji je stigao kao poklon nakon što sam diplomirala. Naravno, nije ga zaobišlo pravilo "tri dana", i pored svih ujakovih provera, bio je kupljen sa greškom na matičnoj ploči. Otkada je problem rešen, milina je raditi sa njim. Pogotovo sada kad je magistarski davno napisan i više se ne tresem pri pomisli da bi nešto moglo da mu se desi pa da mi pojede rad.


Za kraj, mala priča o dedi i kompjuterima. Zvao ih je sokoćalima i bio nepoverljiv prema njima. Svaki put kad bi video kompjuter, sledila je i rečenica.

"Što opet buljiš u to sokoćalo? Baciću ga u kontejner kad odeš u školu."

Nikad to nije uradio, kao što nije bacio ni knjige, a ja sam, u pokušaju da ga odobrovoljim, 286 programirala da mu svira Moravac. Kad sam dobila Pentijum, mogao je do mile volje da gleda svog voljenog predsednika na Encarti. A kad smo odneli lap-top da mu ga predstavimo (da, da, upoznavala sam sva svoja sokoćala sa njim), nije mogao da dođe sebi od čuđenja kad je video ujaka u Kanadi preko Skajpa.

Šta reći, osim sokoćalo?

среда, јул 04, 2012

Šesnaest dana jula - dan četvrti


Biciklovi

Prilično sam kasno naučila da vozim bicikl. Verovatno zbog urođene trapavosti, bicikla, stara dobra Ponika je češće bila na zemlji, a ja pod njom. Možda zato što sam od svega najviše volela da se sasuljam niz najgoru nizbrdicu u kraju, mahnito okrećući pedale i ne kočeći nimalo. Vrišteći pri tom. 


Nikad, nikad nisam naučila da silazim sa bicikle. Uvek skačem sa nje dok sam još u pokretu. Verovatno je to još jedan razlog zbog koga sam tako često padala sa nje. Ali sam ustajala svaki put. Modra, ubijena, raskrvavljenih kolena i šaka. I ponovo se pentrala na vrh nizbrdice.


Ponika, najbolje prevozno sredstvo ikada. Pored Dijane, naravno. 

уторак, јул 03, 2012

Šesnaest dana jula - dan treći

Čokolada

Daj!
Crnu, mlečnu. za kuvanje, belu, dobro, ne belu, Najlepše želje, Lindt, Godivu, Kedberi, Milku (ako baš druge nema), domaću verziju od mleka u prahu i kakaa (recept iz veselih devedesetih), sa lešnicima, bademima, suvim grožđem (ko je rekao Galija?), sa keksom, karamelom, jagodama, marcipanom, višnjom i likerom, u obliku štangle, table, bombona, pralina, čokoladnog krema, torte, sladoleda, keksa, tople čokolade... samo da je čokolada.
Čokolada
Mmmmmmmmm


Što reče moja starija doktorka dok sam je nutkala domaćim Rafaelo kuglama: „Ja jedem samo crne kolače.”









понедељак, јул 02, 2012

Šesnaest dana jula - dan drugi

Knjige

Nekom detetu ćete pažnju zaokupiti zvečkom, nekom lutkom. A nekom detetu bilo je dovoljno da otvorite velika, staklena vrata biblioteke i pustite ga među knjige.

Jedna od polica sa knjigama

Na moju veliku žalost staklena, ručno pravljena biblioteka mog dede i bake je ostala u stanu u Leskovcu. Knjige su se preselile u Beograd i Zrenjanin, kod ujaka, a ja sanjam o danu kada ću sve te silne knjige moći da ponovo sakupim na jednom mestu.

недеља, јул 01, 2012

Šesnaest dana jula


Dan prvi – „Izgubljeno jagnje“

„Izgubljeno jagnje“ je bila jedna od prvih kompozicija, pored Štrausovih valcera i „Bolera“ koji su mi moji pustili kao bebi. Zato sam baš nju izabrala da započnem ovu malu seriju julskih i rođendanskih tekstova.

Prvi među njima posvećujem svom ocu, koji je voleo trubu na uvce, i svom deda teči, koji me je upoznao sa starim pesmama sa juga Srbije.