Странице

уторак, јун 25, 2013

Interna - između nas

Postoje mnoge stvari koje vas ne nauče tokom onih šest (i kusur) godina redovnog studiranja. A te stvari, kad se dogode, bolje je odmah pribeležiti, je hop! za čas posle nestanu iz sećanja. Zato danas sleduje jedna mala pričica iz moje nenapisane knjige, da se ne zaboravi.

Pacijentkinja, kojoj je zakazano da dođe u bolnicu, zove nas da se još malo informiše o detaljima. U redu, to je sasvim uobičajeno. Raspituje se o pregledima, analizama koje će se raditi, koliko puta će se vaditi krv, i tako dalje. Ja ljubazno odgovaram, mada mi se čini da sam već jednom sa njom prešla kroz neke delove tog razgovora, kada smo zakazivali lečenje. Ali, ne mari, ništa ne smeta da se ponovi. Kad, sledi mi rečenica.

P.: Znate, ja ću biti razmaženi pacijent.
D.: gledam u slušalicu i zadržavam dah. 
R.P.: A da li će mi biti obezbeđeno tuširanje?
D. i dalje zurim u slušalicu: Ali, naravno gospođo.
P: Aha, a hrana?
D: Kahmgrhm... pa naravno.
R.P.: Odlično... zvaću TE ja ponovo.
D: Slobodno gospođo.

Spuštam slušalicu i gledam u svoje koleginice koje se smijulje. Ispričah im tok razgovora, kad će starija doktorka:

-Pa što joj ne reče da pacijenti obezbeđuju hranu i sebi i doktorima.

U meni se tada pojavi R.D. i dodade kroz smeh: 

-Roštilj isključivo kod Lenčeta, slane zanimacije kod Lazarevića, torte kod Bonđorna. A tuširanje, u fontani, kad bude vraćena u park i puštena u funkciju.

Mali pojmovnik: 

P-pacijentkinja
D-doktor
RP- razmažena pacijentkinja
RD- razmažena doktorka

понедељак, мај 27, 2013

Malo uputstvo za bolje bioskopsko iskustvo - ili kako sam postala Spok

A, kako rimujem?!


Elem, ovaj tekst, uputstvo, vodič, gomila mojih celemudrenih saveta nastala je na osnovu dugogodišnjeg provođenja vremena po bioskopskim sala i uopšte, gledanja filmova na ovaj ili "onaj" (*kah*online*download*kolko*je*to*legalno*kah*) način.


Prvo pravilo koga se morate držati u po dana i po noći kad idete u bioskop jeste da u bioskop idete sa dragim ljudima koji su slični vama. Dakle ako ste BIOSKOPSKI KOMENTATOR, kao ja, ako volite da skačete po sedištu kad je situacija napeta, da tapšete, zviždite, smejete se, šmrcate, onaj ko ide sa vama mora da deli bar jednu ako već ne sve divne odlike. 

Ako ste se odlučili da gledate film koji je snimljen po vašoj najomiljenijoj među najomiljenijim knjizi, seriji ili je pak  u pitanju rimejk obožavanog vam filma (koje ste do sada već toliko puta pogledali/pročitali/apsolvirali da već ozbiljno razmišljate da
vam se deo doktorske disertacije bavi sindromom policističnih jajnika u patuljačkih žena), e onda u bioskop idite ponovo sa osobom sličnom vama (to jest sa onom osobom ili osobama sa kojima planirate da napišete mali revijalni radić na temu endokrinopatija u svetu mitologije i fantastike). Nikad, ali nikad, ni po koju cenu ne idite sa osobom koja nije pročitala/pogledala vašu omiljenu knjigu/seriju/film, jer ćete verovatno provesti pola filma nervirajući se i odogovarajući na svakakva blesava pitanja, a koja se uglavnom svode na "A šta će posle biti???" Evo ti Hobit, ima 200-tinak strana, pročitaj!

Naravno, ako ste već otišli da pogledate film koji je snimljen po vašoj najomiljenijoj među najomiljenijim knjigama, serijama ili je pak  u pitanju rimejk obožavanog vam filma (koje ste do sada već toliko puta pogledali/pročitali/apsolvirali da već ozbiljno razmišljate da vam se deo doktorske disertacije bavi sindromom policističnih jajnika u patuljačkih žena), e onda se pomirite sa činjenicom da idite da gledate film koji predstavlja režiserovu viziju dotične knjige/serije/filma. 

Jedan od razloga zbog koga sam ja pogledala samo jednom Lord of the Rings triologiju (i to samo tokom premijera, dobro, lažem, gledala sam prvi deo ponovo da bih navukla kumu na knjige, pala je na Viga Mortensena, pa je pročitala) jeste što sam otišla da gledam te filmove ubeđena da ću na platnu videti ono što sam ja doživela čitajući knjigu. Trt! Iako nemam ni jedne jedine reči zamerke na scenografiju i kostimografiju i veći deo glumaca, i dan danas ne mogu da pređem PJ preko nekih stvari. Izbaciti Toma i mogile... grrrrmrrrrrmnj.

Ah, back to the trek. Kad sam otišla da gledam Hobita (ponavljajući grešku sa premijere Družine, vodila sam neprosvećenog rođaka ponovo sa sobom), nisam imala taj stav, da ću videti sopstvenu viziju Erebora i Hobitona i svega resto. I bila sam potpuno oduševljena filmom. Zabavila sam se za medalju, i pored toga što sam šapućući morala da objašnjavm šta su orci i trolovi i orlovi.

Dakle, moj savet, onako, big, big one, jeste da bioskop i uopšte, gledanje filmova doživite kao zabavu. Gledajte ih sa ljudima koji vole slične filmove, koji vole da viču i da skaču i da vam zarivaju nokte i kojima morate da držite strah i sa onima koji sednu dva mesta od vas i prave se da nisu u društvu sa ostalima, sa onima sa kojima ćete posle filma ići ulicom i tralalalalati glavnu temu iz filma ne obazirući se na svet oko vas. 

Za kraj, pre nego što se bacim na pisanje o tome kako sam postala Spok, jedna mala molbica ovima koji drže bioskope. Znam da u Beogradu više nema mnogo bioskopa i da su većinom sada prebačeni u velike tržne centre i da mi treba ceo dan ili bar, celo popodne da odem u bioskop, i da nećete da mi otvorite voljeni "Voždovac" (a baš je bio dobar bioskop, poslednje sam tamo gledala "Ko je smestio zeki Rodžeru"), ali ide leto... a jedna doktorka koja je nekad provodila lepe letnje dane detinjstva u Leskovcu, kod bake, seća se bioskopa u bašti kafane. Nisu me tamo vodili, jer sam bila mala, ali se lepo sećam ljudi koji su uz kafu, sok, ledeni špricer ili ćevape gledali kaubojce, brojali mrtve i skupljali čaure. Takođe, seća se i platna u Skadarliji, gde je sa drugom decom, čekajući da joj počnu prvi časovi engleskog jezika, u tople jesenje večeri, gledala Toma i Džerija i Laleta gatora. Da li bi vam bilo stvarno, stvarno, toliko teško (neisplatljivo, zapravo) da otvorite u ovom velikom gradu bar jedan bioskop na otvorenom? Ha?

P.S. Kako sam postala Spok


Pa, rekla sam da ću objasniti. U malom dužem postskriptumu, ali ako ste već pročitali dovde, pročitaćete i ovih nekolikih redova. 


Daklem, ja spadam u ugroženu vrstu BIOSKOPSKIH KOMENTATORA. Jednostavno, ja ne mogu, a da bar malo ne komentarišem film (dobro, u slučaju Troje, komentarisala sam ceo, uglavnom u negativnom kontekstu, dobro, skroz u negativnom kontekstu) i da ne predviđam šta će se dogoditi dalje ili na kraju ili ... ma shvatate već. Tako sam recimo, predvidela da će veverac iz Ice Age-a garant u nekom momentu srediti Atlantidu i to par minuta pre nego što je ista scena nastupila. Ozbiljno sam ubeđivala svoju obožavanu hefevicu da je Betmen preživeo i da je Blejk novi Robin. A danas, u onom momentu kad mi je ona već probila kožu noktima, spremna da zaplače jer će kapetan Kirk umreti zbog trovanja radijacijom, ja sam u skoro praznoj sali uzviknula.

-Ćelije! Kanove ćelije!
Pogledala me je i rekla:
-Ti si gledala film! Ili si čitala!
-Ma nisam!- ubeđivala sam je, stvarno nisam, zaustavila sam se sinoć i naterala sebe da to ne učinim.~ Nego je to jedino logično.- u isti čas izgovorismo ja i Spok. 
I pogledasmo se, on u mene, ja u njega... onako crnog, visokog, misterioznog, pa još sa špicastim ušima... elem, pogledasmo se nas dvoje sa iskonskim, potpunim razumevanjem na transcedentalnom nivou srodnih duša.


понедељак, април 01, 2013

Ko je pojeo doktorkino kiselo mleko?


Izdavačka kuća „No passaran“ i moja malenkost vam na ovaj dan predstavljaju novi  nenapisani roman iz naše edicije „Misterije Subotićevog trougla“: „Ko je pojeo doktorkino kiselo mleko?“

Mlada doktorka, na subotnjem dežurstvu, otkriva da joj je neko pojeo kiselo mleko, brižljivo čuvano u prirodnom frižideru, simsu prozora lekarske sobe. Dok zimsko veče pada nad klinikom, pitanja se roje. Da li su ga izele gladne ptičice? Pacijenti? Vampiri, koje ona tako ljubi? Veliki lopov Arsen Lupen?

Uživajte u ovoj glavolomki koja će vas ostaviti bez daha, a zbog koje su pregorele male sive ćelije Herkula Poaroa i popucale žice na violini Šerloka Holmsa. Da li će razjašnjenje stići u vidu zagonetnog Rusa, Erasta Petroviča Fandorina? Ili mistoriznog doktora koji putuje u maloj plavoj telefonskoj govornici?

Ako vam se dopala ova knjiga, pročitajte i njen nastavak „Tajna nestalog mleka“.

Naravno, tu su i druge nenapisane knjige naše neosnovane izdavačke kuće:

-„Molim vas, doktorka jede burek“ – kuvar sa jutarnjim specijalitetima i savetom kako da ih što brže smažete i
- „Ja jedem samo crne kolače“ – kuvar sa čokoladnim specijalitetima by dr M.
- „50 nijansi sivog – vodič za neupućene kroz ultrazvuk“
- „Interna, s ljubavlju“
- „Interna, između nas“
- „Serenade, cveće i ostale gluposti“- mali savetodavni priručnik za italijanske i ostale zvezdama predodređene ljubavnike

четвртак, фебруар 28, 2013

Zašto februar ima 28 dana?

...osim kada ima 29, što u tri od četiri godine nije slučaj...

Elem, ovo je kratka dvadesetosmofebruarska anegdota sa prve godine mog volontiranja.

Telefon u lekarskoj sobi, zvoni. Ja se javljam.

-Halo?- panični ženski glas. - Je l' to bolnica?

-Jeste, -ja polako, fino, ljubazno.

-Za endokrinologiju?
-Da, za endokrinologiju.
-Beograd?
-Jeste, gospođo.
-Da li je tu *starija doktorka sa odelenja*?
-Žao mi je gospođo, ona je otišla u ambulantu. Ovde mlađa doktorka, hoćete li da joj prenesem neku poruku? Ako ja možda mogu da vam pomognem.
-Pa, mogu i vas da pitam. Ja, znate pijem lek za osteoporozu. Znate jednom mesečno.
Ja, sva srećna jer sam do tada već ponešto naučila i o osteoporozi i o lekovima navodim ime leka.
-Jeste. Taj. I znate, ja ga uzimam svakog tridesetog u mesecu.
-Dobro, gospođo...
-A znate, februar ima samo 28 dana! Šta da radim?
Ja, odmaknem slušalicu, zurim u nju i pokušavam da obuzdam smeh.
-Pa, gospođo, možete ili da popijete dvadesetosmog februara, ili ako, hoćete, prvog ili  drugog marta.
-Ah, ali da li će to imati nekih neželjenih efekata?
-Mislim da neće gospođo.
-Ali, vidite, ja sam ga do sada pila uvek tridesetog, a februar ima 28 dana!
-Znam gospođo, ne sekirajte se, slobodno ga popijte 28-og i od sada ga pijte svakog 28-og u mesecu.
Dubok uzdah.
-Dobro, hvala. - kratko oklevanje.- Znači, ništa neće smetati ako popijem 28-og?
-Neće, gospođo.
-Dobro, želim vam prijatan dan.
-Doviđenja.- na ivici suza sam spustila slušalicu i počela da se smejem, sve dok nije došla glavna sestra iz susedne sobe da vidi šta mi je.

*Anegdota je iz nenapisane i neobjavljene knjige "Interna, s ljubavlju" nastavku isto tako nenapisane i neobjavljene knjige "Interna, između nas", koje posvećujem mojim divnim kolegnicama sa odelenja koje su me naučile.

среда, фебруар 27, 2013

Tri gracije

ili nomenklatura putnika u gradskom prevozu po meni

Tri gracije, Primavera, S. Botičeli
Ja sam NERVOZNA. Moja primarna, jutarnja vrsta kada treba da uđem u krcatu 39-ku. Nemoguća misija, u kojoj bi i  Tomika izvisio. Najpre sam fina i molim ih da se pomere. Onda režim, gunđam... po potrebi i ujedam. Smetaju mi rančevi, torbe i kolica. Pitam se znaju li ostali da je bolje da ih ujede besna lisica nego ja? Protiv besnila su izmislili vakcinu. Protiv mene, nervozne, još uvek nisu. Ne znam da li planiraju?

TRI GRACIJE - ovu vrstu ćete lako prepoznati. To su tri tinejdžerke ili tri robusna studenta koji stoje nakačeni oko šipke na vratima, u pozi indetičnoj trima gracijama sa "La primavere." Nema teorijske šanse da se sklone odatle. Silaze ili stanicu posle vaše ili na poslednjoj. 

VERNIK - ovu vrstu mora da ste primetili. Krste se dok autobus skreće na dva desna točka na krivini pre stanice. Krste se kad uđu u autobus. Krste se kad isti prođe pored crkve. Krste se kad siđu. 

POŠLA KOKA NA PAZAR - sa kolicima, u 7.00. Ova vrsta se naručito sreće u autobusima i tramvajima koji prolaze pored velikih pijaca. 

SPRINTER ili TRKAČ -  ova vrsta se deli na dve podvrste i bezbroj varijeteta. Vrste su 

                  a) TRKAČ NA 200-300m SA PREPONAMA - primetili ste kad je počeo da sprinta kad je autobus počeo da se približava stanici. Vešto će preskočiti sve prepreke: kola, kante sa smećem, druge vrste na stanici i verovatno će ući u autobus pre vas.
                
                 b) TRKAČ NA KRATKE STAZE - bez obzira da li je ušao prvi ili poslednji, već je ošmekao prazno sedište i stuštio se na njega. Oštrina vida i brzina trkača su u suprotnoj proprociji od godina starosti, što su stariji, to su oštrookiji i brži.

ČITAČ -  još jedna vrsta sa mnogo podvrsta. 

                a) ČITAČ KNJIGE - moja druga, popodnevna vrsta, uglavnom se svrstam u nju kad se vraćam sa posla i ima slobodnog mesta. Obzirom na podvrstu DALJINSKI ČITAČ, o kojoj će takođe biti reči, preferiram da nosim knjige sa što sitnijim slovima ili pak Oxford Handbook of Clinical Medicine. Jeste da sa njom u tašni pištim ko luda u prodavnicama, ali to je lako podnošljiva i korisna žrtva.

               b) ČITAČ DNEVNE ŠTAMPE - ovo je najčešće jutarnja vrsta čitača. Češće živi u simbiozi sa daljinskim čitačem od prethodno opisane podvrste.

               c) DALJINSKI ČITAČ - parazitska podvrsta koja živi u simbiozi sa prethodne dve, nešto češće sa čitačem dnevne štampe. U zavisnosti od sposobnosti, čitaće vam preko glave, ramena, podvlačeći se ispod vas ili pak sa 20m razdaljine. Može se dogoditi da vas ljubazno zamoli da ne okrećete stranu dok i on ne pročita ili će pak samo ljutito uzdahnuti što ste je okrenuli pre vremena. Njegovog.

Daljinski čitač  može biti i sledeća vrsta, KOMENTATOR, koji ne samo što čita, već daje i vrlo rečite komentare na tekst, članak ili knjigu koju čitate. Često se sreće i podvrsta KOMENTATOR SA TURETOVIM SINDROMOM, koji komentare začinjuje i sočnim psovkama, proklinjući državu, vladu, gradski prevoz, BUS-plus, čovečanstvo ili vas jer ste mu okrenuli stranu.

...

(nastaviće se sledeći put kad ne budem mogla da ujutro uđem u 39-ku)



недеља, фебруар 17, 2013

4 čarobne reči


+ 1 zaista magična


Verovatno ste već u prvom razredu osnovne škole naučili da se rečca ne odvojeno piše u odričnim oblicima glagola (ne znam, ne smem, ne mogu...) uz, naravno, četiri izuzezka: NEĆU, NEMOJ, NISAM, NEMAM.


Verovatno su vas i pre prvog razreda roditelji (babe, dede, babatetke, pratetke i ostala svojta koja se baktala vašim uzgojem i utemeljivanjem ponašanja kao iz romana Mir-Jam) utuvili u glavu da je izuzetno nevaspitano i ružno starijoj osobi, pa još od autoriteta, ili, u goroj varijanti, bilo kojoj osobi, reći: NEĆU, NEMOJ, NISAM, NEMAM.

Ono što vam ni učitelj-ica, ni roditelji, babe, strinke i tetke nisu rekli da su ovo četiri čarobne, magične reći, čije će vas neupotrebljavanje ili delimično upotrebljavanje uvaliti u velike probleme i nevolje, pogotovo kad se vaše mirjamovsko vaspitanje susretne sa ovim modernim, pa vam ostaje da se češkate po glavi što ste ponovo ispali četvoronožna životinja, sa dugim ušima (ne, ne mislim na pufnastog belog zeku, već na onu što viče IA).

Dakle, mili moji, vreme vam je da naučite ove četiri čarobne reči i počnete da ih adekvatno upotrebljavate u situacijama.

Sledi mali igrkokaz da i vama, a i meni pojasni pravilnu upotrebu magičnih reči:

Situacija pre nego što ste, dobro, priznajem, pre nego što sam počela da ih upotrebljavam.

Tu-tu tu-tu.
- Halo? 
-E, ja sam! Jesi kod kuće?
-Jesam?!
-Super! Ti ono imaš lektiru za četvrti gimnazije (ubaciti ime knjige po želji)?
-Imam?!
-Super! Sad ću da dođem da mi pomogneš!
-Ovaj...
-Ajde, ajde, vidimo se za pola sata. Stavi kaficu, taman da popijemo dok mi pišeš sastav.
Tu-tu tu-tu

Kako bi ovaj razgovor zaista trebao da izgleda.


Tu-tu tu-tu.
- Halo? 
-E, ja sam! Jesi kod kuće?
-NISAM!
-Ma kako nisi, kad si mi se javila na telefon. Hahahaha. Ti ono imaš lektiru za četvrti gimnazije (ubaciti ime knjige po želji)?
-NEMAM!
-Kako bre, nemaš, znam da imaš. Sad ću da dođem da mi pomogneš!
-NEMOJ!
-Ma daj, šta te je spopalo? Samo da mi napišeš ovaj sastav za pismeni, majke mi, nisam stigao da pričitam, morao sam (ubaciti aktivnost po želji, od odlaska na fudbalsku utakmicu do odlaska na snimanje Grand šoua).
-NEĆU!
-Ma koji je tebi, lepo te pitam i molim, a ti se ponašaš kao...
-AVADA KEDAVRA!
Tu-tu tu-tu.

P.S. Ako se pitate zašto je moja magična reč Avada, a ne recimo Krucio, odgovor je jednostavan. Budala sa druge strane žice posle Krucia još i može da se oporavi, posle Avade oporavka nema.


среда, фебруар 06, 2013

Veselja su razna

Već sam napisala na ovom blogu da je jedna od najčešće korišćenih rečenica u mojoj kući:

"SVAKI LUDAK IMA SVOJE VESELJE!"

Možete je čuti kad pola sata pomeram zavese "...dva centimetra levo, tri desno, desno, desno, ne tvoje, moje desno, ono drugo desno, znaš li ti koja ti je desna ruka, uopšte?" budući da moja majka voli da joj zavese budu apsolutno savršeno nabrane.

Takođe se može čuti kad ja u jedanaest sati noću krenem da tražim šnalu koju sam poslednji put videla pre godinu dana (jer sam tada skratila kosu). Kreće frenatična potraga za uvek istom po kutijicama, fiokama, između žaba, na policama, u kupatilu, kuhinji, po tasnama, kovčežićima. Pri tom naravno histerično rasterujem polubunovne ukućne, koji uprkos ludačkom sjaju u krvavim očima i želji da me pridave, imaju iskrenu nameru da mi pomognu. Ponekad to nije šnala. Može da bude lak za nokte (trebalo mi je šest meseci i dva pomeranja polica sa knjigama da pronađem ljubičasti) ili pak obeleživač za knjige (kojih, onako usput, imam oko 500, jer ih godinama lovim i donosim u gomilama sa sajma).

Ali najekstremniji slučaj u porodici je Anka baštovanka ili moj brat od strica. Njegova pasija - polivanje dvorišta i pranje kola. I to posebno ako se sprema ili pljušti kiša. Problema nema, on će lepo otvoriti kišobran i prepustiti se uživanju. Normalno, uživaju i slučajni prolaznici i komšiluk. Kada pada kiša, verujte mi, u našoj ulici opadne rejting gledanja Pinku. Svi se lepo nalakte na prozore i uživaju u komendiji.

Jedne Nove Godine, posebno hladne i jedne od retkih snežnih, odlučio da opere mermerom obloženo stepenište koji vodi od ulaznih vrata do pretsoblja. Srećom (po mamu i mene) da su vrata bila zaključana, pa je stric prvi poleteo niz tek oprano i zaleđeno stepenište. Mileli smo posle, sa sve činijama i tortom, uz stepenice bar pola sata, dok se on smejao, poručujući mami i stricu da ako im zafali leda za viski slobodno uzmu onaj sa stepeništa. Naravno, morao je fenom da suši stepenište sve dok nije bilo moguće da se njime normalno siđe.

петак, јануар 25, 2013

Pigmalion na srpski način

...iliti tugovanka jednog Kalimera...

"Jao, super! Nije knjiga!" reče moja lična Galateja, moja rođačka Elisa Dulitl, pre jedno mesec i po dana na sopstvenoj rođendanskoj žurci (na kojoj se provedoh ko bos po trnju i mimo toga, a sve zahvaljujući činjenici da sam zaista završila medicinski fakultet). Te večeri čvrsto reših dve stvari:

1. Nema pigmalionisanja više!
2. Kad me neko pita na žurci čime se bavim, ima da odgovorim da se bavim logistikom (i bavim se, na neki nacin)

Elem, pigmalionisanjem u slobodno vreme sam počela da se bavim kada mi je majka prepustila svoje komsijske i rođačke "đake" kojima je povremeno pomagala oko engleskog jezika. Bila sam mlada, luda, blesava i prihvatila se obaveza. Iz te poluprofesorske priče sam takođe izvukla još jednu pouku, a to je: uvek naplati taj čas, jer je to tvoje vreme, tvoje znanje koje trošiš, ma koliko ti neko bio rođak ili dobar komšija. Sutra će taj dobar  i te kako da ti naplati za to što će napraviti Voltin luk, a rođak će veselo da ti mahne iz kola i da se proveze pored tebe, zavejane na stanici, čak i kad idete u istom pravcu.

Ja
Pigmalionisanje je počelo potpuno naivno, dok sam rođaku pisala sastav za pismeni iz srpskog ili mu pomagala oko pasiva za kontrolni iz engleskog.

"E, mogao bi da pročitaš ovu knjigu!"
"Ovo je super pesma, poslušaj je."
"Idem u bioskop/pozorište, 'oćeš sa mnom?"

Ponekad bi pročitao neku knjigu, poslušao neku pesmu, pošao sa mnom u pozorište ili bioskop. I pričao mi o svojim planovima, prilično visoko postavljenim ciljevima, problemima, a ja sam bila puna razumevanja i podrške.

Šta će iz toga da se izrodi trebala sam da shvatim one večeri kada sam otkazala zakazano ispijanje kafe sa drugaricama da bih mu pomogla oko engleskog za pismeni. Nakon polusatnog moljakanja, promenila sam svoje planove i rekla da dođe. Sati su prolazili, a njega nema. Ne javlja se na mobilni, ne odgovara na poruke. Kad sam ga u neko zlo doba dobila, već prilično iznervirana, reče mi:

"Išao sam na snimanje Granda."

Još tada sam trebala da presečem. Al' jok. Ja svaku lekciju moram da naučim na teži način.

I sad mi je jedino preostalo da kalimerišem na sopstvenom blogu. Nepravda pa to ti je i tome slično, iako znam da sam sama, hmmmmm, kriva.

P.S. Savet za kraj, nemojte da se igrate Pigmaliona. Možda i deluje zabavno i lako kad čitate priču ili gledate "My fair lady", ali to su ipak legenda i film. Život nije ni jedno ni drugo. Pogotovo život u Srbiji.

недеља, јануар 20, 2013

Srpsko-kinesko novogodišnje odluke

Ok, pa nikad nije kasno za njih zar ne? Sasvim je dovoljan broj novih godina, ravnomeerno raspoređenih po 365/366 dana da bi se odluke mogle doneti, pa prekršiti i ponovo doneti.

Sledi mali spisak odluka koje ću možda, a možda i neću prekršiti u narednih godinu dana.

-Nikad više neću izigravati Pigmaliona. Zamorno je, naporno, razočaravajuće i, hm, nakon poslednjeg događaja mogla bih reći i besmisleno.

-Neću započinjati ni sa jednim novim serijalom knjiga, pogotovo neću počinjati sa nekim kome sve knjige nisu objavljene.

-Ove godine ću pokušati da pročitam knjige koje sam zaista, zaista volela. Recimo, Tolkina, En Mekefri, Akunjina, Srpsku triologiju... da, definitivno ću se ponovo latiti Srpske triologije, dugo je nisam čitala.

-Ograničiću broj serija. Da vidimo, definitivno ću pokušati da odgledam sve propuštene epizode Šerloka, Dr Who-a i Nekad davno. I uživaću u novoj sezoni Pesama leda i vatre. Obzirom na to koliko često gledam televiziju, a još češće serije na kompjuteru, ove četiri će potrajati za celu godinu.

-Ićiću češće u bioskop. Čeka me Oz i drugi deo Hobirta, i oh, još jedno desetak filmova koje vredi gledati na velikom platnu.

-Nikad više neću da idem da gledam film koji je rađen po knjizi sa nekim ko nije pročitao knjigu. Naporno!

-Češće ću koristiti četiri magične reči.

-Svako ko umesto: "Ćao, kako si?" krene da kuka o tome kako nema para (volonteru, a da pritom taj neko radi), vremena (a da pri tom se cele dane izležava ko baba žvaka po kući), snage, volje, razumevanja da neko drugi ima probleme i nije mu danas da da bi slušao tuđe, dobiće kao odgovor: "Avada Kedavra!" i "tu-tu-tu" signal. Good old JKR.
Mesto zanoktica

-Neću više grickati zanoktice. Zaista neću. Ljiljo, ako me vidiš da ih žderem, imaš pravo da me mlatneš.

Tolko mogu da se setim...

Pa da vidimo šta će od svega biti.

Uzdravlje, odoh na slavu.
Ammm, ovo i nije baš trebalo da se nađe ovde... hehehe




субота, јануар 19, 2013

Beli grad




Kad su na mestu današnjeg Beograda, prvi ljudi počeli da podižu prve kuće, one su bile od blata.
Danas ih naprave, a blato sutra pobeli.
Kad su počeli da ih grade od žute trske - i trska za noć pobeli.
Kad su zidali od mrkog kamena, i kamen pobeli.
Ko god da je podizao Beograd shvatio je da on mora biti beo.


понедељак, јануар 07, 2013

Božić ili 365 dana trapavosti

Kažu da na dan Božića valja početi neki posao, kako bi bio vredan tokom cele godine.

Ajde, rekoh sebi jutros, mogla bih da sednem malo i da radim nešto, da malko prevodim rad, da mu povučem nogu.

Elem, sudeći po današnjem dana ja ću u toku sledeće godine trčarati gore dole, praviti i jesti tortu, raditi na svojim radovima (pisati, prevoditi), kucati SMS poruke, gubiti vreme na Facebooku, ređati pasijans, čitati knjige, postavljati sto, pisati blog... i, sudeći po činjenici da sam prosula čašu soka, onako klot, biću narednih 365 dana trapava.

Jej!!!

Srećan vam Božić!!! I brišite odavde, Božić je dan koji se provodi sa porodicom, a ona nije u kompjuteru (osim ako ne pričate sa rođacima iz daleka preko Skajpa, onda jesu u kompjuteru).

понедељак, децембар 17, 2012

Vrući saveti za hladne zimske dane - Novogodišnji bioskop

Svaki put kad neko pomene novogodišnje filmove, ja veselo uzviknem:

~Most na reci Kvaj!

Posle toga usledi začuđeni pogled i komentar: "Sam u kući?"

~Ne! Lorens od Arabije! Ben Hur! 

-Sam u kući dva?

~Ne, ne, ne! Povratak Džedaja!

-Love actualy?

E, tu ja već napuštam konverzaciju sa neprosvetljenim sagovornikom. Jer ja sam odrastala sa Zimskim bioskopom (i u dogledno godišnje doba, Letnjim) i fenomenalnim  četvorodnevnim novogodišnjim i božićnim maratonom na Art kanalu (je l' zna ko god imali ga još uvek na kablovskoj?). Tako da za mene spisak novogodišnjih filmova u manjoj (ili većoj) meri nema blage veze sa praznikom. Stoga sleduje kratki pregled meni omiljenih filmova za praznične dane, filmova kojima se rado vraćam i gledam.

Tres Caballeros


Lorens od Arabije, Most na reci Kvaj, Tri kabaljerosa i Mač u kamenu - za ovaj paket 4 u 1 me vezuje uspomena na Novu Godinu koju smo proveli u Zrenjaninu, kod ujaka koji je netom nabavio video rekorder. Tri kabaljerosa i Mač u kamenu su bili iznajmljeni iz videoteke (seća li se toga ko god?), a Lorens i Most su bili snimljeni na traci sa televizora.

Indi!!!
Zvezdani ratovi i Indijana Džouns - po tri filma, tokom tri neradna dana, prvi, drugi i treći januar su uvek bili rezervisani sa gospodina Harisona Forda. Nova Godina bez HF nije bila Nova Godina ni tada, a bogme ni sada. Četvrti deo, kao i prva tri dela (po Lukasu, ne po meni) nikako ne ulaze na ovaj spisak. Nekako nemaju tog šarma.
Lorens od Arabije, Ben Hur i Prohujalo sa vihorom - sa Artom nije bilo greške, znala sam da će ih prikazati svake Nove i danima bih se unapred radovala ponovonom gledanju ovih filmova. 

Isto važi i za Viktor - Viktorija i Moje pesme moji snovi.

Naravno, pošto sam ja ludak, a svaki ludak ima svoje veselje, a moje je veselje da gledam unedogled Neki to vole vruće, možete se opkladiti da ću ga opet gledati. A možda i Nema biznisa kao što je šoubiznis, My Fair lady, Hello Dolly i Gigi. 
Žiži

Postoje praznični filmovi koje volim. Ili bar postoje dva. Znam da svuči kao kliše, ali ako niste gledali do sada Divan život i Nismo mi anđeli sad je pravo vreme. I ne, ne mislim na Dragojevićev film, koji se stalno prikazuje, već na luckastu, otkačenu komediju sa Hemfrijem Bogartom, Aldom Rejem i Piterom Justinovim iz pedesetih godina. A kad sam već kod Pitera, dodajem na spisak i Ana i kralj.

A da ne bi sve bio čisti Holivud, ubacujem Još jedan dan života i Prodavačicu ljubičica, koji se obavezno gledaju sa mamom.

Naravno, Dizni je neophodan začin svakog praznika, pa pored ona dva gorenavedena crtaća, dodajem i Fantaziju (i staru i novu, koja ima šarma, ali ipak stara Fantazija je stara Fantazija), Lepoticu i Zver, Robina Huda i uopšte, sve stare Diznijeve crtaće. Nekako, i pored svih simpatija, ovi novi mi nemaju tu čaroliju.
Kako odoleti
I to bi, recimo, bio neki preliminarni spisak, koji je podložan iznenadnim napadima dopunjava i širenja na sve ostale zimske dane.

P.S. Možda ove godine uspem da odvojim vremena da pogledam trodelnu rusku verziju Rata i mira. Neizostavni deo letnjeg i zimskog bioskopa mog detinjstva.

P.P.S. Evo, prve dopune: Božić Herkula Poaroa! Kako sam mogla da zaboravim najbolji dodatak svakoj Novoj Godini? Malo arsenika i cijanida! Može i u vidu Arsenika i starih čipki.

P.P.P.S. Neko je spoemnuo Nevolje sa bebom? Davno ga nisam gledala, baš bih mogla.

P.P.P.P.S. Ruski crtani filmovi.




среда, децембар 12, 2012

Vrući saveti za hladne zimske dane - Čajkovski

Verovatno je Dizni tome kriv, ali otkako sam odgledala (i zaljubila se u "Fantaziju"), P.I. Čajkovski je postao moj omiljeni zimski kompozitor.

Nema većeg užitka za mene nego da pustim "Krcka Orščića" i nosa priljubljenog za prozor, sa šoljom tople čokolade ili čaja, zurim kako napolje pada sneg. Još ako prethodno uspem da poisključujem televizore, užitak je još veći.

Uz Čajkovskog se najlepše sanjari zimi, najviše uživa u knjizi, kiti se jelka i kuća.



Čajkovski i zima idu jedno uz drugo kao topla čokolada i keks. Čokoladni naravno.

среда, новембар 28, 2012

Vrući saveti sa hladne zimske dane - Čokolada kroz 4 godišnja doba



Daj!

Crnu, mlečnu. za kuvanje, belu, dobro, ne belu, Najlepše želje, Lindt, Godivu, Kedberi, Milku (ako baš druge nema), domaću verziju od mleka u prahu i kakaa (recept iz veselih devedesetih), sa lešnicima, bademima, suvim grožđem (ko je rekao Galija?), sa keksom, karamelom, jagodama, marcipanom, višnjom i likerom, u obliku štangle, table, bombona, pralina, čokoladnog krema, torte, sladoleda, keksa, tople čokolade... samo da je čokolada.



Ovim rečima otpočeh ja na ovom blogu svoju ljubavnu priču sa čokoladom tokom sva četiri godišnja doba. Za mene nema slatkiša do čokolade, svaka torta i svaki sladoled su čokoladni; i kao što reče moja draga starija doktorka:

"Ja jedem samo crne kolače."

Naravno, preferirani oblik čokolade u zimsko doba je topla čokolada. Čak i kada je napolju temperatura i vreme slično proleću.



Moj prvi susret sa receptom za toplu čokoladu odigrao se kroz knjigu: "Inke, Maje i Asteci". Naravno, obzirom da mi sa sedam-osam godina još nije bio u potpunosti razvijen prefinjeni ukus (nisam jela dinju, nisam jela plave sireve i tome slično), bila mi je jako čudna ideja da su oni u čokoladni napitak stavljali 4 vrste paprike. I pored toga što sam dobar deo detinjstva provela u Leskovcu, gde je paprika peta osnovna vrsta hrane, čokolada je bila čokolada i ljuta paprika nije imala šta da traži u njoj.

Kao što vidite bila sam veoma blesavo dete.


Sledi vam recept za toplu čokoladu koju ja pravim.

5dl mleka

100 g crne čokolade - ja se držim pravila da u torte i toplu čokoladu stavljam isključivo čokoladu koju bih i sama sa guštom pojela, te je najbolji izbor Schogetten crna cokolada
kašika gustina i malo vode

Mleko zagrejati u šerpici i u njemu rastopiti kockice čokolade. Kašiku gustina rastopiti u minimalnoj količini vode i njime zgusnuti čokoladu do željene gustine (neko voli da je jede kao puding, a ja da je lepo popijem).

I to je ceo recept. Jednostavno, zar ne?

Po želji u toplu čokoladu možete dodati malo narendane kore pomorandže, vanilu, cimet, malo tucane paprike ili prah čili paprike, oraščić, biber... ma šta god poželite.



уторак, новембар 13, 2012

Vrući saveti za hladne jesenje i zimske dane - Jesenja depresija

Nema dana da mi se bar dvoje troje ne požale kako im nedostaje leto i sunce, kako im se samo spava (spava se i meni, pa šta sad), kako pate od jesenje depresije i mrze što mrak pada tako rano.

Meni ništa od toga ne smeta. Dosta mi je bilo i leta i sunca, nakupila sam se toplote dovoljno za zimu, ne smeta mi što mrak pada ranije i što se budim po mraku, jeste, volela bih da odspavam jošte malo, ali kada mora da se ustane - mora. Ne patim od jesenje depresije, jer jednostavno nemam vremena za nju, niti mogu da je priuštim. A i nemam nekih posebnih razloga da patim od tog poremećaja. Naravno, svi mi imamo probleme, hej, za razliku od mnogih svojih prijateljih ja i dalje volontiram, jubilarnu četvrtu godinu za redom, pa opet... 

Just chocolate
Bila je ovo lepa godina za mene. Namerno sumiram sve bitno što se desilo mesec i po dana pre Nove Godine, hoću da mi ovih mesec i po dana proteknu prijatno i veselo. Jer za mene, ovih mesec i po dana je najlepši deo godine i malo šta može da mi pokvari raspoloženje.

Dakle, ove godine sam završila svoju akademsku specijalizaciju, bivši magisterijum, uspešnom odbranom rada. Napisala sam svoje prve apstrakte prvi put kao prvi autor. Išla sam na svoj prvi kongres van Beograda i uživala u svakom trenutku svog puta i boravka na Zlatiboru. Spremam rad za objavljivanje. Spremam nove apstrakte. Radila sam puno, ali sam se i smejala puno na poslu, jer imam najbolju ekipu doktora na svetu. Nadobijala sam se komplimenata od svojih pacijenata. Veoma su mi prijali. Družila sam se sa starim prijateljima i stekla nove, divne prijatelje. Pevala sam, plesala sam. Zima je bila snežna i bela, proleće prijatno, leto toplo i dugo, a jesen zlatna i bez kiša. Pročitala sam mnogo dobrih knjiga i poneku lošu. Jela sam čokoladu. Slušala dobru muziku.

Shvatila sam da je najbolji način da se odbraniš od sveopšteg sivila da pustiš muziku u glavi svaki put kad to sivilo pokuša da te pojede. I da budeš svoja, ista i različita od drugih.






среда, новембар 07, 2012

Persijski tepih

Ja
Dosta je ljudi koji misle da ako je neko fin, ljubazan i spreman da pomogne kad god zatreba, takvu osobu treba tretirati kao tepih, gaziti je neumorno, skakati i trupkati u njoj u najkaljavijim i blatnjavijim cipelama koje se mogu zamisliti. 

E pa, jedan persijski, skupoceni tepih, je odlučio da progovori u ime svih ugnjetavanih tepiha. Možete skakati, hodati, trupkati po njima, ali pazite da vam se vaš tepih ne izmakne ispod nogu. Tada će vas dupe i glava zaista boleti.
Vilijam Blejk

Toliko.

I još:

"Na svog prijatelja veoma besan sam bio, rekoh mu svoj bes i on je iščilio." V. Blejk

P.S. Bojim se da su ovaj put bes čule osobe koje su najmanje krive za njega. Tako da im se još jednom izvinjavam.
P.P.S. Ali to ne znači da prave osobe neće dobiti svoju porciju u nekom trenutku. Svakako su zaslužile (i to debelo) da ih boli dupe.

понедељак, новембар 05, 2012

A koja je tvoja adresa?

Malo pitanje za početak. 


Kada zamolite prijatelja da vam da svoju adresu, on će vam dati:


a) svoju Facebook adresu
b) adresu svog bloga
c) adresu svog Twitera
d) adresu svoje lične strane na internetu
e) svoju kućnu adresu
f) svoju e-mail adresu

Sada, kada sa 90% sigurnosti mogu reći da je svega nekoliko ljudi odabralo opciju pod e) zavirite u svoje adresare. Većina će se latiti za mobilne telefone i u adresarima naći brojeve mobilnih telefona svojih prijatelja, brojeve njihovih poslovnih telefona, e-mail adrese (eventualno). Retko ko će tu naći adresu stanovanja.

Pa šta? Već osećam prekorne poglede na sebi. Kome je još potrebna ta adresa? Sledi i malo kotrljanja očima na račun moje radoznalosti.

Eto, meni treba. 

Shvatila sam da mi trebaju kućne adrese. I broj kućnog telefona. Neke događaje jednostavno ne možeš rešiti slanjem SMS ili elektronske poruke, tvitovanjem, fejsbukovanjem i tome slično. Jednostavno, u nekom momentu, zbog nekog događaja, ova adresa i broj će vam biti neophodni. 

Da, recimo, pošaljete rođendansku čestitku ili razglednicu sa putovanja. Ja obožavam razlglednice i dešavalo mi se da šaljem poruke (SMS, naravno) moleći drage osobe da me podsete kako im ono beše adresa (kućna). Mada, poslednjih nekoliko godina, ljudi mi sve češće donose razglednice i daju na ruke, ili nisu imali vremena da mi je pošalju (iako su je uredno kupili) ili se boje da je nikad ne bih dobila. Onda, možete da pošaljete novogodišnju čestitku (o čemu ću se potanko baviti kad se bacim na naredni serijal blogovanja "Vrući recepti za hladne zimske dane"), čestitku za venčanje, rođenje deteta, krštenje. 

Ili ćete se, kao ja pre nekoliko meseci naći u neugodnom položaju da ne znate kako da pošaljete izjavu saučešća svojoj dobroj koleginici i drugarici. Saučešće, naučila sam to kroz ovu gorku i tužnu lekciju, se ne može izjaviti preko SMS poruke. O njemu se ne može tvitovati ili postaviti status na Facebooku, poruka na nečijem Facebook zidu. Treba poslati telegram. A kako???

Eto, jedan mali novogodišnji predlog. Kupite si, ili dragoj osobi, na poklon mali notes i adresar. Ubeležite u njemu brojeve kućnih telefona i adresa svoje porodice, omiljenih rođaka i prijatelja koje volite. Redovno ga dopunjujte brojevima i adresama. I nosite ga sa sobom u tašni kada krenete na put. Nikad se ne zna kad će vam to zatrebati. 

субота, октобар 13, 2012

Gozba za knjiškog moljca - Marica bez Ivice i mrvice od luka

Ostalo je još tako malo vremena do sajma, i ovih dana usijale su se moje posete sajtovima. Još uvek nisu objavili sajamske popuste, grrrr, bezobraznici... valjda će to učiniti u ponedeljak, pa ću onda moći malo da razglabam i na tu temu.

Danas, o nečemu drugom. O onome što nas uglavnom sve mori nakon višesatnog špartanja po sajmu i razgledanja knjiga.

Glad i žeđ!

Verovatno još neko pamti ona vremena kada je sajam knjiga izgledao kao nastavak Roštiljijade (volim je ja, ali isključivo u Leskovcu, sve ostalo je bledi plagijat). Više je bilo štandova sa pljeskavicama jedno vreme nego štandova sa knjigama. Zaista! Svi su jeli te pljeskavice, ali ono što ja nikako nisam mogla da svarim, bilo je unošenje pljeskavica u hale, međ knjige. I dan danas pamtim jednu doterunu gospoju, sa sve ešarpom i šeširom, koja je "žvakala" pljeskavicu sa kilo crnog luka, šetkajući i prevrćući prstima (masnim, naravno) knjige, ostavljajući za sobom trag od luka, kao neka nadrealna verzija Marice (nisam primetila mušku pratnju, s toga, nema Ivice). Normalno, izostale su i ptičice koje bi pozobale onaj trag, te sam sto posto sigurna da je po njemu umela da se vrati do neke izuzetno interesantne knjige koju je pogledala.

Elem, ako želite da vas ljudi ne gledaju čudno i okreću glavom, ili užinajte lepo pre nego što krenete u lov, ili bar svoju užinu pojedite izvan sajamske hale. Možda bi najbolje bilo da nešto ponesete od kuće, ja uglavnom nosim voćke na sajam, osveže me i daju mi energiju da nastavim sa lovom, obzirom da je ostao samo jedan restoran sa pljeskavicama. I kupite vodu ili sok pre nego što stignete na sajam, jer se cene istih kreću u rangu sasvim solidne knjige. Naravno, posle užine i voća, ruke lepo obrišite vlažnom maramicom i slobodno se vratite međ knjige.

P.S. Jedina stvar koju ja volim da kupim i smažem na sajmu, posle uspešnog lova su ili šećerna pena ili ušećerena jabuka.

понедељак, октобар 08, 2012

Gozba za knjiškog moljca - Svaka knjiga ima svog čitaoca

...ili šta sve možete sa knjigom koju ste kupili ili dobili, a niste oduševljeni njome.

Znam, ovo je više tema za posle sajma, kad su knjige kupljene, pročitane, a utisci o njima stvoreni, ali nekako sam sada inspirisana da pišem o tome, pa stoga evo par malih saveta.

Kupili ste, ili što je kod mene češći slučaj, dobili ste na poklon knjigu kojom niste oduševljeni. I pojma nemate šta sa njom da radite, jednostavno vam zauzima mesto na polici koje bi valjalo popuniti nekom boljom, zanimljivijom knjigom. 
... pa pomozite mu da nađe!

Savet br.1. Dajte knjizi još jednu šansu - sačekajte neko vreme, par meseci, par godina i pokušajte da je ponovo pročitate. Ja sam recimo šest puta za redom davala šansu "Gospodaru Prstenova" pre nego što sam se trajno nastanila u Srednjoj Zemlji. Jednostavno, od  desetog do šesnaestog rođendana nikako mi se nije dalo da prevaziđem uvodni deo o travi za lulu. 1996. sam jednostavno preskočila prvih 15 strana i započela da čitam knjigu od prvog pravog poglavlja. I zauvek ostala zarobljena tamo, da čekam poslednji vilin-brod da me odveze u Valinor.

Ali, šta ako već posle prvog ili druga šansa čitanja znate da knjiga nije za vas?

Savet br.2. Zaturite tu knjigu negde na polici i zaboravite da postoji. Setite je se samo onda kada, kao ja, želite da pljunete po Kuelju. Mislim, ujak mi je kupio "Zahira" za rođendan jer mu je prodavačica u knjižari rekla da je to najprodavanija knjiga. Inače, to je isti ujak koji mi je kupio "Gospodara" i koji će mi godinu dana kasnije kupiti ukoričenog "Iznoguda" u pokušaju da se iskupi.

Kako vreme prolazi, shvatam da mi taj "Zahir" stvarno bode oči, pa makar to bilo jednom godišnje, kad se setim da oduvam prašinu sa njega. Šta sa njim?

Savet br.3. Možda bih mogla da ga ostavim na klupi u parku? Ovaj scenario kuma i ja planiramo godinama da primenimo na njenoj "Dvorskoj ludi" Petersona, koga je kupila na našem prvom samostalnom sajmu knjiga. Otišle smo same, sa sopstvenim ušteđenim novcima, ja sam završila sa Pračetima, ona sa gore pomenutom knjigom. Da se razumemo, sve tri knjige su kupljene nakon podužeg razmišljanja i međusobnog dogovaranja. Pračeti su postali naša kultna knjiga, "Dvorska luda", uprkos prilično dobrom sižeu postao je primer kako se relativno dobra ideja može upropastiti.

Savet br.4. Ili pak pokloniti neželjenu knjigu nekom drugom? Naravno, ovo je teško izvodljivo ako knjiga ima posvetu, ali o tom slučaju u narednom savetu. Elem, knjigu uvek možete pokloniti nekome kome će se možda svideti. Ili neće. Uvek krenite od toga da možda neće i nemojte pisati posvetu. A možete reći toj drugoj osobi da slobodno prosledi knjigu dalje ako mu se ne dopadne.

Mislim da ću ovo morati jednom da probam, ako ništa drugo, a ono da vidim da li će mi se knjiga u nekom momentu vratiti. 

Savet br.5. Odnesite knjigu u biblioteku. Porazgovarajte sa bibliotekarom u svojoj biblioteci, uvek su raspoloženi da dobiju na poklon knjige, pogotovo ako su lektira ili friške. Ili pak pozovite ljude iz mobilne biblioteke, oni su svakako raspoloženi da uzmu knjigu.

Ili

Savet br.6. Odnesite ih u Otvorenu biblioteku u Knez Mihailovoj (Mihajlovoj, baš me briga, celog života mi je bila Knez Mihajlova) i ostavite je na polici.

I za kraj:

Savet / Predlog br. 7.  Bilo bi lepo da se ponekad organizuju susreti ljubitelja knjige, recimo za lepog vremena na Kalemegdanu, na kojima bi ljudi mogli uživati u dobroj priči i razmeniti knjige.